Sve ono što se događalo prije, sve ono što se događa poslije Svjetskog prvenstva i nastupa u Švedskoj, savršen je dokaz problema u hrvatskom reprezentativnom rukometu. Osim da je atmosfera sjajna u pripremama za SP nismo mogli doći do bilo koje relevantne tehničko-taktičke informacije, ali je bilo vidljivo da sjajna atmosfera nije rješenje za naše probleme. Onda je to sve samo eskaliralo u Jönköpingu i sada kada se u Malmöu sve završilo, imamo to što imamo. Najveći dobitnici priče su skupljači afera i klikova, dok im rukomet zbog svega što se događalo savršeno daje priliku za tako nešto. Nevjerojatno. Isti rukomet koji postaje zanimljiv od siječnja do siječnja, premda svi znaju da je znatno više.
Koja se poruku šalje prema klubovima kao Zagreb i Nexe, koji odlično igraju Europu, koju poruku šalju prema Lokomotivi i Podravci, koje su rukama i nogama trgaju da nešto naprave u Europi. Sutra će doći PSG i Zagreb će biti žrtva svega što se događalo u siječnju. E, to je veliki problem, početak svega. To se nije smjelo dogoditi, a dogodilo se, imamo to. Nekad smo uz sve to imali i rezultat, pa se nije vidjelo, ali kada ga nema to jednostavno ispliva kao priča broj 1.
Kriv je rukomet! I zato su mu u segmentu koji postoji nužne promjene da se ne uništi sve što je stvarano punih 30 godina, a stvoreno je jako puno. Evo za koji dan će biti 20 godina otkad smo u Portugalu bili svjetski prvaci, bili smo i svjetski i olimpijski pobjednici, osvajali brojne druge svjetske, olimpijske i europske medalje, imali najbolje rukometaše svijeta... To je za respekt, ne za sve što je prethodilo i finaliziralo se u Švedskoj. Zaboraviti mogu samo oni koji s time nikad nisu imali bilo kakve veze ili imaju neke svoje planove. Nismo mi SAD, nemamo mi previše takvog sporta, sporta koji je toliko dobar.
Rukomet ima svoje probleme. Oni su sada veliki, puno ih je vezano za samo momčad, puno ih je vezano za razvoj mladih selekcija u kojima smo počeli kaskati. Iz toga postoje dva puta, jedan na kojem ćemo sve to tolerirati i pustiti te drugi u kojem će se sve to ekspresno prekinuti bez obzira na imena. Rezultat je taj koji u sportu govori sve. A mi rezultata nemamo u već nekoliko godina, uz neke "ekscese" i puno duže.
(NE)KVALITETA MOMČADI
Dopustit ću si napisati da imamo dobru reprezentaciju, ali da ne znamo kako u njoj raspetljati godinama stvarane čvorove. To vam je ono kao kada lovite ribu, pa se flaks zapetlja na više mjesta i treba vam jako dugo vremena da ga raspetljate. Tu smo mi sada. Dok postoji i onaj način u kojem se flaks prereže, stavi novi i nastavi loviti riba. Postoji i istina da svi drugi rastu, ulažu, da nam vrijeme postaje sve dragocjenije, da je ovo bilo peto SP u nizu na kojem nismo osvojili medalju, da svi znamo i svi vidimo da to nije dobro. Kozmetika neće pomoći u rješavanju problema, to je sasvim sigurno. Ovo je upravo sve što se dogodilo rezultat kozmetike, a to je kao kada se ujutro gospođa probudi bez šminke i vidi pravo stanje stvari. Može se ponovo našminkati, ali ako nije svjesna cijele priče, malo će toga promijeniti. Treba se znati nositi s problemima.
Našim dečkima koji su igrali u Švedskoj nema se što prigovoriti. Oni su dali svoj maksimum, oni više od ovoga ne mogu. E sad, koliko je taj maksimum nama pomogao kao reprezentaciji, to je pitanje s kojim se svaki od njih treba znati nositi. To nekad nije lako, ali se mora poštovati, jer baš je ova reprezentacija smislio onu "Iznad svih Hrvatska". Ako jest, onda tako više ne treba i ne može.
‘RUPE‘ U NAŠOJ OBRANI
Čvorova je u izobilju i dok ih ne riješimo, nećemo se pomaknuti s mjesta. Prvi je obrana. Ona nije kompaktna, pokušavamo nešto, ali u ovom okruženju koje imamo to je jako teško da ne kažemo neostvarivo. Vidjelo se protiv Egipta, Danske, ali i protiv Bahreina. Za kompaktnu duboku obranu treba imati jaki svaki segment, dok mi to nemamo. Nemamo s desne strane sigurno, moramo mijenjati nakon nekog razdoblja dva ili čak tri igrača da bi to izgledalo OK.
BEZ ISKUSNOG VRATARA
Kada smo već kod obrane mijenjamo golmane kao košulje. Sada smo ih krenuli mijenjati iz utakmice u utakmicu, a ne samo iz natjecanja u natjecanje. Tako šaljemo jasnu poruku vratarima da nismo sigurni u njih, a oni su jako važni u današnjem rukometu. Ići bez iskusnog vratara na SP bio je rizik koji se nije isplatio. Možda drugo ne bi bilo bolje, ali se red izgubio i dok se ne bude znao nećemo imati ozbiljan vratarski tandem. Ne treba o imenima, svi znamo na koga se misli.
TRI NEISKORIŠTENA DRAGULJA
Ubrzali se jesmo i to je dobro, ali napadačku viziju još uvijek nemamo. Imamo tri dragulja Duvnjaka, Karačića i Cindrića koja ne znamo iskoristiti i rasporediti im minutažu i odrediti njihov učinak s obzirom na protivnika. Jasno je da je Duvnjak najbolji u obrani, da nije nikakav lijevi vanjski što je nitko izmislio da bolje čuvamo loptu u napadu, nego srednji vanjski i da to u okolnostima radi dobro, što pokazuje u Kielu. A ako može u Kielu... Zna se da Cindrić preferira duboke obrane protiv kojih njegova prodornost dolazi do izražaja i ne može se dogoditi da protiv Danske bude najbolji, dok protiv Egipta igra samo osam minuta. Niti se može dogoditi da u istoj utakmici Duvnjaka sahranimo s 35 minuta u odnosu na njega. Zna se da je Igor Karačić kod Talanta Dušebajeva nezamjenjiv, a kada si nezamjenjiv kada se odlučuje kod Talanta Dušebajeva, onda to nešto znači. Ovako, kod nas je kako kome krene. Kome krene - ide, ako krene u tandemu - super, ako ne - tražimo i obično ne nađemo. Ne traži se to na prvenstvu i sva trojica njih su dragulji koje mi već niz natjecanja ne može iskoristiti u potencijalu koji pokazuju u klubovima.
PREVIŠE ‘LETEĆIH‘ IZMJENA
Imamo problem s Martinovićem koji je odličan napadač, ali ne tako dobar obrambeni igrač i kada je na daljoj strani od klupe to je opasno za našu igru, što smo vidjeli savršeno protiv Egipta, iako smo to trebali predvidjeti puno prije. On mora nastaviti napredovati, dok reprezentacija treba naći rješenje. Možda kada je na bližoj strani imamo super adut, ali onda ne možemo mijenjati više nikoga, jer to u današnjem rukometu izgleda gotovo nemoguće. A mi imamo Šipića koji je slično kao Martinović super napadač koji ne igra obranu, imamo Gojuna koji igra samo obranu, Musu koji nam je jedini pivot, ali više nema kapacitete kao prije pet i više godina. To je stvar odluka, jer imamo i Šarca i Lučina i Jaganjca i Srnu i Severca koji igraju obranu koja nam treba, ali se to u ovoj koncepciji ne vidi.
PROBLEM PIVOTA
Hrvatska reprezentacija ima problem i s pivotima. Musa nam je jedini, dok smo rekli da s godinama padaju kapaciteti, premda je još uvijek odličan i jako nam važan. Sam pobijedi Bahrein s Gojunom, inače bismo imali problema. Šipić nam igra samo napad, Šušnja nije ozbiljno ulazio u igru, kao ni Grahovac. Trebaju nam dvije sigurne opcije za dugoročno razdoblje da bismo se u tom segmentu pomaknuli naprijed. Uz činjenicu da ne treba odbaciti ovo što imamo sada, jer to je adut plus koji uvijek treba imati u talonu.
LOŠ INTENZITET NAPADA
Ne napadamo, nemamo intenzitet napada s lijevog i desnog vanjskog, osim kada je Martinović u pitanju, a on opet ima problem s obranom i ako zabije 10, to ne vrijedi previše kada primimo preko te strane 11. Danas bez kontinuiranog napadanja, intenziteta igre, nema pomaka. Mi to krpamo znanjem Duvnjaka, Karačića i Cindrića, ali to nije rješenje. Zato Kiel ima Johanssona i Bilyka, Kielce Daniela Dušebajeva i Kuleša, Barcelona N‘Guessana, i Langara... Zato su oni dobri u klubovima, bolji nego u reprezentaciji. Imamo i mi, ali kod nas nema odluke stati iza Šarca, Srne, Lučina ili Jaganjca.
TRI GODINE STAGNACIJE
To sve moramo riješiti, jasno dati sliku što se od koga očekuje i vidjeti imaju li oni neki problem bio dio svega toga. U reprezentaciji nikad nitko nije određivao pravila, pa tako mora biti i u buduće. Reprezentacija se ne prilagođava nikome osim rezultatu, a njega nema i zato treba nešto poduzeti.
Trebaju se znati ciljevi, oni su jedini odgovor na sliku i oni su nepromjenjivi, svidjelo se to kome ili ne. Nije lako biti reprezentativac i nije sve samo u dobroj atmosferi i uvjeravanju samog sebe da će sve biti dobro. Treba nam puno čvršća ruka da bismo utvrdili pravac u kojem idemo. Ovako u Švedskoj je ispalo da smo znali da nam je sjekira iznad glave, a mi smo još glavu podmetnuli na panj. I nemojmo se tješiti uspjesima s Marokom, SAD-om, Bahreinom i Belgijom. Imali smo dvije ozbiljne utakmice i nijednu nismo dobili. Jednu smo čak doživjeli katastrofu. To se nije smjelo dogoditi.
I nije točno da smo imali devet dana za popravak svega, imali smo tri godine i nismo učinili ništa, dobro skoro ništa. To je jednostavno tako i nema tu nikakve zle krvi, to su jednostavno samo činjenice, prihvatio ih netko ili ne.