Trebale su to biti samo "protokolarne" izjave nakon utakmice, ali dva nespretna pitanja izazvala su vrlo emotivni istup izbornika hrvatske ženske reprezentacije Nenada Šištarića u eter. I dobro da je tako ispalo, dobro je da javnost izravno čuje od aktera kako oni doista vide trenutačno stanje i što se krije iza "slike na ekranu".
Počelo je s "osjećaj je da ste mogli dati puno više, da je tu bilo puno više prilike da se protiv ove Španjolske ipak dođe do nečeg više osim do poraza"...
- Ne znam kakav je vaš osjećaj, ali ja sam malo predugo u rukometu da bih rezonirao kao vi. Prije svega mi smo opet imali ludi dan, imali smo dva člana pozitivna, nismo trenirali, bili smo zatvoreni i opet smo dobili rezultate PCR testiranja tek u 19.00. Cure su odigrale dobru i poštenu utakmicu, da, profulali smo dosta zicera koje smo morali realizirati, ali imamo skraćenu rotaciju igrača, a s druge strane ja im zbilja ne mogu ništa zamjeriti. To su bile sitne greške koje se događaju u utakmici, međutim ne mogu se oteti domu da kriterij suđenja nije bio isti. Nije to razlog poraza, da se razumijemo, ali kriterij nije bio isti.
Nije izborniku dobro sjelo ni nabrajanje koliko minuta je trajao naš "napadački post" u prvom dijelu, a posebno ne primjedba "kako je osjećaj da je falilo koncentracije u napadu".
- Ne fali koncentracije, fali nam igrača. Fali Ćamila Mičijević, fali Dora Krsnik, fali Ivana Dežić. Mi smo imali u rotaciji četiri vanjska igrača, Španjolke sedam. Kad rotiraš sedam onda možeš imati tempo i sve, kad imaš četiri onda je teže. Lara Kalaus ima bolove u ramenu, jedva dodaje loptu, a igra dalje. Ne želimo se vaditi na probleme, ali nemojte zaboraviti da Hrvatska na ovom SP igra bez pet vanjskih igrača, bez Mičijević, Krsnik, Dežić, Milosavljević i Dore Kalaus. To su i obrambeni i napadački igrači, a s tom ekipom mi svima ovima radimo ogromne probleme.
A onda je stigao vrhunac potaknut pitanjem "je li vam žao iz ove perspektive što niste pozvali više od 16 igračica na SP".
- Meni žao? Meni nije žao, jer sam ih ja pozvao, ali Savez nema novaca da to plati. Što se mene tiče ovdje je trebalo doći 20 igračica, ali znate li koliko košta jedan dodatni igrač ovdje? Sedam tisuća eura, a mi ne možemo skupiti novce jer je takvo stanje u državi. Mi smo bili prisiljeni doći sa 16 igračica, ja sam htio 20, ali ne možeš, nema novca. Tih 28.000 ili 30.000 eura je jedna petina premije za europsku broncu od koje su cure nakon godinu dana dobile tek jednu trećinu.
Nastavak je bio u dahu...
- Mi nismo Norveška koja ovdje dolazi s 25 igračica ili Španjolska ili Francuska s 23 ili 25. Mi možemo na moju žalost, trenersku žalost, doći samo sa 16. I to je jedan od problema, ali tko je mogao pretpostaviti da će baš tri vanjska u jednom trenutku biti bolesna, to je van svake pameti.
Odbacio je primjedbu "nadamo se da će se vaš apel čuti..," i rekao ono što mnogi ne žele čuti.
- Ovo nije moj apel, ovo je apel hrvatskog sporta. Ljudi ne shvaćaju gdje smo mi i što smo mi, s čim se mi i s kakvim zemljama i s koliko novaca i resursa borimo. I čitavo vrijeme prodaju maglu o rekreativnom i studentskom sportu, a sliku Hrvatske u svijetu nosi reprezentativni sport, nose ju odlični igrači u tenisu, skijanju, atletici, da ne nabrajam sve sportove. Ne rekreativci i studenti. Ja sam vidio jako puno vrhunskih sportaša koji su postali rekreativci, ali nisam vidio niti jednog rekreativca koji je postao vrhunski sportaš. To je bitna razlika. I o tome moramo razmišljati. Ako želimo nešto, onda ulažimo u to. Ili recite "ajmo svi biti amateri". Nema problema, ali nemojte onda tražiti od nas da budemo jednaki najboljima na svijetu. Pa jedan rumunjski rukometni klub u sredini tablice ima budžet od 3 milijuna eura. Više nego PPD Zagreb. Mi ovdje igramo na način siromašni protiv bogatih. Jedna Francuska radi selekciju igračica, juniorki, iz grupe od 837 igračica, mi toliko ne možemo skupiti u cijelom hrvatskom rukometu.
Rečenica, za rečenicom, samo su se slijevale...
- Djeca odustaju od sporta. Zašto? Ne vide smisao u tome jer u Hrvatskoj na žalost kad gledate sportaše i odnos prema sportu onda je to otprilike ovako "gledaj, on je sportaš, to je onaj koji nije mogao završiti školu". U drugim zemljama oni su idoli. Kad ćemo mi stvarati idole i kad ćemo znati cijeniti svoje sportaše, onda će ta slika biti bolja. I kad oni koji vode gradove, općine, županije, shvate tu vrijednost, onda će ta slika biti bolja. Malo iz mene izbija jad i baš me lijepo piknulo pitanje zašto nismo vodili više igračica. Zato što smo mi siromašni savez, siromašni. Savez u kojem moramo sami stvarati 40, 50 posto budžeta. To ne radi nitko na svijetu. Španjolski savez ima 90 posto budžeta od države, 90%, hrvatski 40. Da ne govorimo o Francuskom savezu koji ima svoje centre itd, itd...