Jel‘ moguće da se tako nešto stvarno događa? Zaboravite ‘čudo u Krakovu‘, Zagreb je doživio još veće

I bio sam svuda i vidio sam svašta... - kažu stihovi jedne stare rokerske pjesme. Da, bio sam svuda i vidio sam svašta u tom rukometu, koji je vrlo često pravi emocionalni "roller coaster" te je, baš kao i sam život, toliko prevrtljiv i nepredvidljiv ponekad i bizaran, kao da ga piše neki suviše maštoviti pisac trilera. A doslovno pravi triler i prava drama bila je četvrtfinalna utakmica SP-a u Areni Zagreb u kojoj su hrvatski rukometaši, nakon silnih uspona i padova u igri, nakon mučenja i nakon minus četiri (26-30) pet minuta prije kraja utakmice, izvojevali pobjedu koja će se dugo pamtiti. (P)ostat će jedna od najčešće spominjanih rukometnih drama, ostat će zauvijek velikim slovima upisana u rukometnim analima. Kad je hrvatski rukomet u pitanju, uvijek se spominjala i pamtila ona utakmica na EP-u u Poljskoj 2016. kad je Hrvatska s 14 razlike "razvalila" Poljsku i izborila polufinale turnira. Poslije ovog "čuda u Zagrebu", "čudo u Krakovu" ostat će tek na drugom mjestu u kolektivnom sjećanju rukometnih kroničara i zaljubljenika.

Kad se ušlo u posljednjih pet minuta utakmice, Mađari su s pravom već lagano počeli slaviti, pomislili su da su nadigrali Hrvate, kao što u većem dijelu utakmice i jesu, a onda je uslijedila furiozna završnica u kojoj su protivnici potpuno potonuli. Izbornik Dagur Sigurdsson u igru je na vrata poslao "starog vuka" Ivana Pešića jer je inače fenomenalni Kuzmanović pomalo sustao i to se pokazalo dobitnom kombinacijom. Skinuo je "Peša" jedan udarac, zatim drugi pa i treći, te su Hrvati serijom 5-0, onih 26-30 pretvorili u konačnih i pobjedničkih 31-30. Najprije je prvi gol s centra zabio Šoštarić, zatim je u žaru borbe zaradio dvije minute isključenja. Ostavivši suigrače u deficitu na terenu, činilo se da su sve lađe potonule, no, nisu tako mislili i hrvatski rukometaši dolje na parketu Arene. Sljedeći je gol postigao Srna, zatim nakon njega Martinović pa Glavaš s linije sedam metara, iz kazne koju je izborio "ranjeni" kapetan Duvnjak.

Arena je eksplodirala - jel‘ moguće da se tako nešto stvarno događa?! Kad su hrvatski igrači u obrani još jednom "izmrcvarili" mađarske rukometaše i iznudili još jednu tehničku pogrešku, točku na i udarcem s linije šest metara postavio je Šipić svojim petim golom. Hrvatska je ušla u polufinale, ozljedama devastirana momčad bez pravog Duvnjaka, dvaju Mandića, Cindrića, Karačića...ostvarila je pravo svjetsko čudo i igrat će jubilarno 20. hrvatsko polufinale nekog od velikih turnira i tražiti svoje 15. odličje. Portugal 1994., Island 1995., Atlanta 1996., opet Portugal 2003., Slovenija i Atena 2004., Tunis 2005., Švicarska 2006., Norveška i Peking 2008., Hrvatska 2009., Austrija 2010., Srbija i London 2012., Španjolska 2013., Danska 2014., Poljska 2016., Francuska 2017., Austrija i Švedska 2020. - to je bio impresivan niz od 19 polufinala u kojima su igrali hrvatski rukometaši - Zagreb 2025. donio je 20., nakon pet godina čekanja. O, kako bi lijepo bilo da se dogode još dva takva čuda u nastavku turnira pa da se Duvnjak oprosti sa zlatom kojeg još nema nakon četiri osvojena srebra i četiri bronce, naravno i Karačić.

Teško, reći će mnogi, no, kako kaže ona stara - "ako nešto dovoljno jako želiš, cijeli će se Svemir urotiti da ti pomogne". Što još reći, osim ponoviti riječi pokojne legende hrvatskog novinarstva Mladena Delića - "ljudi moji, je li to moguće..." Moguće je...".