Lijeva krila uvijek su bila ponos naše reprezentacije. O velemajstorima poput Patrika Ćavara ili Vladimira Jelčića ne treba trošiti riječi, savršeno ih je na drugačiji način nadomjestio Nikša Kaleb, s Goranom Špremom dobili smo što smo trebali…
Ni danas nemamo problema s lijevim krilima, imamo ih trojicu, no najvažnije od svega je poštujemo kriterije koje su izgradili prethodnici na tom mjestu. To je osnovni put do produžetka velike priče. Imamo i mogućnosti to nadograditi, no to je nešto drugačija i teža situacija u ovom trenutku.
Dakle, trojka koju danas imamo je David Mandić, Marin Jelinić i Manuel Štrlek. Nisu svi isti, dva su stilom igre slična, treći nam može dodati širinu, a sve to može funkcionirati samo u dobro uhodanom sustavu u kojem nema prvog i trećeg. Za takav sustav važno je shvatiti tim kao ključ.
Najveće otkriće zadnjih godina
David Mandić posljednjih je godina možda bio i najveće otkriće hrvatskog rukometa. Sjajno je napredovao, zaradio dobar transfer u Bundesligu, izabrao Melsungen koji je ambiciozan, no taj Melsungen ne igra i ne izgleda dobro i David Mandić zbog toga posljednjih godinu dana ni kriv ni dužan malo stagnira. No, on je izuzetan karakter, sve je s tim izgradio i bude li Melsungen došao na grane na koje želi, Mandić je prvi taj koji će tako nešto iskoristiti. Njegova ogromna prednost je igra u obrani zbog kojeg možemo poštedjeti lijevog vanjskog ili srednjeg, što daje timu dodatnu širinu.
Marin Jelinić idealno se nadogradio na taj dio priče. Odličnim igrama u Nexeu izborio je status, sada je Nexe nadogradio odlaskom u mađarski Szeged koji ima ambicije i u Ligi prvaka. Njegova obrambena rola isto je vrlo dragocjena, a što je za krila jednako bitno, njih dvojica imaju dobar postotak realizacije. Za današnji ritam jako važna činjenica.
Manuel Štrlek je najiskusniji dodatak priči. Ima dovoljno iskustva da činjenica što je zamijenio jači Veszprem s Nexeom, na njega ne bi trebala utjecati. On nije igrač koji obrambeno može igrati kao prethodna dvojica, ali je vjerojatno i najveći ‘killer’, realizator, među njima. E sad, sve to rasporediti u tim s naglaskom da se poštuje momčad bit će najveći posao za Gorana Perkovca. On je to dosad pokušavao, sada mora uspostaviti hijerarhiju po zahtjevima tima.
Igrač koji im je najbliže, koji igra na dobroj razini u poljskoj Wisli, je Lovro Mihić. On ima pak neke druge mogućnosti svojom brzinom i agresivnošću. Drži visoku razinu, činjenica da je nominiran od EHF-a za najbolje lijevo krilo prošle sezone sigurno je dragocjeno saznanje za nas. No, Mihić je taj koji čeka, jer svi jednostavno ne mogu igrati istovremeno. To ne znači da priliku, kada bi je dobio, ne bi iskoristio maksimalno.
To je neka osnovna četvorka koje se u ovom trenutku držimo, ali nisu jedini. Imamo još dobrih, no za visoke kriterije morat će bez alibija pokazivati više od ostalih u domaćoj ligi i u budućnosti tražiti pozicije s kojih bi ozbiljnije mogli konkurirati za najbolji tim.
Ćavar ima dobar put
Davor Ćavar igra u Zagrebu, zamjena je Timuru Dibirovu, ali svaki puta kada dobije priliku spreman je biti prvo ime Zagreba. To je dobar put, makar nije idealno biti drugi čak ni ako ti je suigrač najbolje lijevo krilo Lige prvaka Timur Dibirov. Popularni ‘Čaki’ morati još više raditi na koncentraciji koja i u Ligi prvaka mora donijeti plus Zagrebu. U Nexeu je dosad bio broj 1 Jelinić, Crnogorac Bakić bio je drugi, a Godec nije dobio priliku, pa je sada preselio u Sesvete. Krilo juniorskih doprvaka svijeta ima mogućnosti, ali mora ih početi pokazivati na terenu i kontinuirano. Odmah, jer vrijeme nije vječno. Imamo u domaćoj ligi još dobrih, recimo Juro Čakarić i Rok Malin u Gorici koji mogu dati jake obrambene role kao i Godec, pa najefikasniji igrač juniorske reprezentacije Ivan Barbić u Dubravi. Njihovi učinci moraju biti na ekstremno visokoj razini u Premijerki, da bi to bila polazna točka za priliku koji svaki od njih očekuje. Prilika nije normalna stvar, kako se to kod nas čini inače, za nju se treba izboriti pristupom, kvalitetom i kontinuitetom posebno u mladim godina u kojima je većina posljednje spomenutih.
Nema klonova, ne treba ih ni tražiti, nisu ih našli ni Danci od Christiansena, ni Francuzi od Guigoua, makar imaju Nahija, ni Španjolci nakon Juanina, makar imaju Riveru i Fernandeza, ni Šveđani još nakon Hajasa, makar imaju Wannea danas…
Igrati moraju najbolji koji su spremni u svakom trenutku biti dio tima. To je osnova. Kriteriji su visoki i ne smijemo ih spuštati u budućnosti, a imamo dovoljno vremena dočekati nekog novog.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....