Točno na 20. godišnjicu portugalskog zlata, umjesto da slavimo i sjećamo se dobrih vremena, mi smo morali biti svjedoci tektonskih poremećaja u HRS-u. Pretvorilo se u vrijeđanja, dramu, licitiranje i sve to je kvarilo sliku rukometa kao uspješnog sporta svih ovih godina. A sve je trebalo biti znatno jednostavnije, jer je bilo logično nakon Švedske staviti mandate na raspolaganje. To je minimum koji bi govorio o nekoj drugoj Hrvatskoj. Nismo dočekali.
I reklo bi se da je to u srijedu bila klasična metla, koja samo dokazuje da je ljudima koji stoje iza svih uspjeha hrvatskog rukometa u povijesti dosta bilo praznih i alibi priča koje samo bacaju rukomet na sporedne stranice. Makar su bili na meti javnosti kao broj 1, u ovom slučaju nisu bili meta. Samo su tražili odgovore na brojna pitanja, nisu ih dobili i odlučili su se na zaokret. Drugo bi bilo samo znak za nastavak priče koju smo gledali u posljednje vrijeme.
Logična je to posljedica svega što se događalo u posljednje vrijeme, te je kulminiralo porazom od Egipta koji nas je na SP u Švedskoj bacio u bunar. Traženje još jedne prilike jednostavno nije prošlo, niti je imalo smisla. Smijenjen je kompletni stručni stožer na čelu s izbornikom Horvatom, ukinuta funkcija koordinatora za muški rukomet koju je od 2018. obavljao Lino Červar.
Razlog - nisu funkcionirali kako je trebalo, Lini je to očito postalo prenaporno, bio je daleko od njih i u Mađarskoj i u Švedskoj, bio je čovjek koji je predložio Horvata kao mladu snagu, ali očito nije pogodio, makar će on uvijek biti Lino Červar. Činjenice kažu, zabilježen je pad u mladim kategorijama, mijenjani su treneri, odlazili, dolazili, finalno pad kod seniora posljednje tri godine i logična posljedica svega bio je razlaz.
On nije jednostavan, jer se radi o trofejnom izborniku, ali 20 godina kasnije više se ne radi o tome. Život ide dalje. I Balić je prije 20 godina bio najbolji na svijetu i takvog ćemo pamtiti uvijek, ali život ide dalje. Horvat je bio mlak za zahvate koji su se očekivali, plesali smo “po defaultu” i to nas je odvelo u minuse, povremene bljeskove koji nisu bili dovoljni za pozitivan dojam i treću godinu uzastopno.
Izgubili smo puno vremena, nismo dobili ništa, dok smo probali masu toga, prodefiliralo je masu igrača i sada htjeli to ili ne, moramo ući u svojevrsni rizik, jer u ovoj ne dobroj situaciji treba pokušati spasiti OI u Parizu, treba se pripremiti za SP kojem ćemo za dvije godine biti domaćini, treba i potvrditi broj 1 za ždrijeb Eura koji nas očekuje idućeg siječnja u Njemačkoj. Bit će to jako težak posao. Pariz moramo čekati, što znači Euro u Njemačkoj ne treba ni govoriti, kao i što bi značilo biti nesiguran 2025. u Hrvatskoj.
Goran Perkovac je svjestan pritiska koji ga očekuje, sjeća ga se i kao igrač kada smo od petog mjesta u Europi u Španjolskoj za tri mjeseca bili olimpijski pobjednici u Atlanti. Pritisak je sastavni dio priče o hrvatskom izborniku, u posljednje vrijeme nismo baš pogađali po tom pitanju, jer su se mnogi teško nosili s njim. Taj posao ne trpi alibije bilo koje vrste. Uostalom iako svi baš ne biraju riječi o rukometu posebno u ovim okolnostima, svi bi ipak bili rado dio njega. I to govori možda i najviše.
Da 2002. godine nisu svi stali kako su stali, teško bismo pričali o svemu što imamo danas. I nakon Atlante nam je trebalo sedam godina da shvatimo da život ne ide “po defaultu”, da to što je bilo zlato nije uvijek zlato. Treba raditi, boriti se i vjerovati, rukomet je to jako dobro naučio kroz sve ove godine. Ima novi strašan izazov i kako bi mnogi bili skloni reći “možda se dokaže”. E to ti je život.
Sve drugo je film u kojem su bili Kljun, Puc, Sarač, Džeba... Zato film i postoji. Ali, život...