Hrvatske rukometašice nisu pobijedile Norvešku, ali jesu Mađarsku. No, od samih rezultata važnija je činjenica da su pokazale ogromno srce, htijenje, borbenost. Zato im se ništa ne može prigovoriti ni na porazu od Norveške koji je bio visok, a porazi se nikad ne slave.

Tako kako je, uz sve probleme, izgledala ženska reprezentacija protiv Mađarske, tako treba izgledati i muška reprezentacija koja se u posljednje vrijeme malo u tom smislu pogubila. Dugo se nismo polovili, predugo, stalno nešto tražimo, nismo ustalili neke stvari koje se jednostavno moraju. I posljednja utakmica naših rukometaša protiv Belgije je najbolji primjer za to. To što smo sve dozvolili Belgiji igrajući da je kvaliteta ipak na našoj strani, takvoj momčadi se jednostavno ne smije događati. Umjesto da pola sata odigramo obranu kako spada, mi smo pustili da nas razbija bivši igrač Zagreba Arber Qerimi, da nam belgijski pivoti zabiju 12 golova s crte, a to je samo primjer kako momčad ne smije izgledati. Tko god probleme stavlja ispred stvarnosti, taj jednostavno ne može biti tu.

Preozbiljan posao

Česte su pojave da netko nekad bi, a nekad ne bi, da se preko klubova izvlače, da su ozljede prečeste, da bi svi igrali velika natjecanja, a male utakmice ne bi. A svi ih vole suditi po velikim utakmicama, što nije uvijek pošteno. Problemi su sastavni dio sporta, mi smo u muškom rukometu svjetski vrh i detalji koji su nam se ponavljali posljednjih godina, a koji su eskalirali u Belgiji sa sretnim završetkom, što je jedino dobro, ne smiju nas se ponavljati. Preozbiljan je posao u pitanju iza kojeg stoji 30 godina ulaganja u rejting koji imamo da bi se bilo tko stavljao ispred svega.

Uskoro će SP rukometaša u Švedskoj i utakmica na startu s Egiptom vjerojatno će usmjeriti naše planove na natjecanju. U toj utakmici moramo pokazati srce kakvo je pokazala ženska reprezentacija protiv Mađarske. To je jedini put do uspjeha. Mi ćemo SAD dobiti, vjerojatno i Maroko, ali bez četiri boda prijenosa u drugi krug doći na Dansku s činjenicom da bi Bahrein ili Tunis ili Belgija trebali pobijediti Egipat, ne bi bilo pametno. A pobijediti Dansku u Malmöu, na njihovom “domaćem” terenu… Znate kako je to kada je rukomet u pitanju, toliko je savršenih primjera svih ovih godina da ih nema smisla ni ponavljati. I zato već sada moramo debelo misliti na ono što nas čeka.

Pravila su ista

Cure nemaju tu snagu, realno, nemaju igračice koje igraju u klubovima kao što su Kiel, Barcelona, Kielce, Nantes, ali pokazale su srce i ponovile svoj put koji su uzele prije dvije godine kada su baš sa srcem postale senzacija i napravile najveći rezultat hrvatskog ženskog rukometa u povijesti. Tako mora uvijek izgledati Hrvatska na velikoj sceni, zato reprezentacija i ima rejting kakav ima. I moramo se tome hitno vratiti. Zoran Gobac koji inače ne šalje javne poruke je prije neki dan apelirao na sve oko reprezentacije da se posvete poslu koji neće biti nimalo lagan i jednostavan, jer nas čekaju krucijalne promjene, jer treba otići na OI, pripremiti se za SP kojem ćemo 2025. biti domaćini. Puno smo vremena izgubili, previše posljednje dvije godine. I više nemamo što čekati, jer Belgija i posljednje dvije godine više se ponoviti ne smiju.

U tri godine imali smo dosta vremena za postavljati stvari nakon što smo ostali bez Tokija, pa činjenica da ga sada kada dođu pripreme za SP neće biti previše stoji, ali neće biti upotrebljiva. Glave moraju biti milijun posto unutra, bez ijednog alibija. Ustvari sve se zna, zna se kako smo i uspjeli kada od nas to nitko nije očekivao. Pravila se nisu promijenila, njih samo ili poštuješ ili ne poštuješ.