Jedna odlična utakmica s Dancima, blamaža protiv Egipćana, trening utakmice s Amerikancima i Marokancima... s konačnim epilogom gubitka izgleda - odnosno svođenja istih na minimum - za četvrtfinale i medalju. Već nakon četiri utakmice, zapravo već nakon prve nade su potopljene, “Titanic” tone, čamaca za spašavanje nema. Nakon 15. mjesta na SP u Egiptu, osmog mjesta na EP u Mađarskoj i propuštanja olimpijskog turira u Tokiju, deveto mjesto na SP u Švedskoj bio bi pravi “jackpot”.
”Raspad sustava” sintagma je koja odgovara trenutku. Slično misli Vlado Šola, jedan od potpisnika najvećih uspjeha iz Portugala 2003. i Atene 2004.
- Predstava protiv Danske primjer je kako trebamo izgledati uvijek. Svi igrači na terenu dali su maksimum. Dečki su pokazali da imamo kvalitetu za nadmetanje s najboljima, imamo kadar za sve izazove. Pitanje koje treba postaviti odgovornima je zašto to stalno nije tako? Utakmica s Danskom bila nam je najbolja još od 2020. godine, ne znam zašto smo protiv Egipta bili tako blijedi i loši.
Možda se nešto “fulalo” u pripremi te prve utakmice...
- Nisam u svlačionici, ne mogu o detaljima, ali iz perspektive trenera znam da u pripremi za utakmicu nekad uspiješ, nekad ne. Vidio sam samo to da smo protiv Danaca svi ušli maksimalno, Cindrić je grizao, vukao, ostali se priključili. Jurilo se, igrale su se kontre i polukontre, bacalo se na glavu...
Dojam je da je tako, Cindrić je letio desetak minuta, ali je onda sam tražio predah. Kao da nije fizički “fit”.
- Ne bih u to ulazio, nemam sve informacije iznutra. Tako i treba, treba igrati maksimalno i onda sam tražiti predah od trenera ako je to nužno. Malo je prerano ako se to dogodilo tako brzo, no morao bih biti unutra da to analiziram.
Kao jedan od najboljih vratara koje smo imali, i Šola je nezadovoljan učinkom golmana...
- To je stara boljka. Stalno mijenjamo vratare, umjesto da ustalimo neke na koje se računa na duže razdoblje. makar ih se moralo čekati i istrpjeti lošije izvedbe. S iskustvom dolazi sigurnost, to je kod vratara najvažnije. Odlični vratari predstavljaju pola obavljena posla. Protiv Danaca smo u drugom dijelu bili pali, onda je Šunjić vezao par obrana i opet smo se vratili u igru. Malo je dovoljno da vratar momčadi donese sigurnost...
Za razliku od Francuza, Danaca... kod nas se previše mijenja, ne samo vratari.
- Dođe novi izbornik i ima nove vizije i ideje, mijenjaju se igrači, sustav igre. A iskustvo je ključno, to se stječe tako da igrač dobiva povjerenje i nakon neke lošije izvedbe. Kad si ti na terenu “stara kost”, veći je respekt protivnika, veća je tvoja sigurnost. Kontinuitet koji mi nemamo i ne održavamo, reflektira se na igru.
Sve sliči na razdoblje poslije Olimpijskih igara 1996. u Atlanti...
- Zabrinjavajuće je, najgore je to što se može propustiti Pariz 2024. Treba sad uzeti to deveto mjesto za održavanje nade. Nažalost, uskoro odlaze neki najbolji igrači kao Duvnjak i Karačić, dok nas čeka nas i domaće SP 2025.
Kao što pjevaju dečki iz TBF-a “...nema nam pomoći...”. Ili ipak nije sve tako crno?
- Zapravo smo u “govn...” Sustav financiranja sporta nije dobar. Kako klub kao što je Dugo Selo može stvarati igrače kad se bore s egzistencijalnim problemima? Nažalost, tako je i u košarci, odbojci, možda “prežive” nogomet i vaterpolo. Nogomet za jedan uspjeh kao što su ovi u Rusiji i Kataru, dobije 100 milijuna nečega, i oni će opstati. A mi smo stalno na rubu, bilo je tako i kad smo osvajali najsjajnija odličja. Nije sve u novcu, ali nažalost ispada da je tako. Svi zajedno moramo sjesti i pokušati spasiti što se spasiti može. Trebamo se “resetirati”, početi iz početka i zapeti. I baza, i oni s vrha piramide. Ne govorim to samo za rukomet, govorim o sportu općenito - zaključio je Vlado Šola.