Sedam je desetljeća prevalio preko leđa, ali Lino Červar ne miruje ni trenutka, piše, analizira, gleda (sve) utakmice, kako sam kaže - uči, razvija se i dalje...
- Nisam ostario, sada sam okružen samo ljudima koji su u mirovini, a osjećam se kao mladić. Nažalost, uzaludno mi je sve moje znanje i svi rezultati koji stoje iza tog znanja kad su neki ljudi odlučili da im to nije potrebno. Upravo kad sam u ulozi koordinatora struke uspostavio sustav koji bi u budućnosti sigurno počeo davati rezultate, maknut sam s te funkcije. Upravo smo počeli raditi zajedno, sve dobne kategorije i njihovi treneri, maknut sam sa scene, ne znam zašto. Mislim da to nisam zaslužio, iza mene ipak nešto stoji.
Kritizirali su mi srebra
Nažalost, iako iza Line stvarno nešto, i to stvarno nešto opipljivo, stoji, a to su rezultati, u HRS-u više iza njega ne stoji nitko.
- Svi su mi okrenuli leđa, nisam to zaslužio. Tražio sam da mi netko iz HOO-a i resornog Ministarstva objasni zašto se to dogodilo, ali odgovora nema. Volio bih da mi netko od odgovornih objasni zašto. Sjećam se, doživio sam u životu dosta nepravdi, bio sam kritiziran i kad sam osvajao srebra. “Zašto opet nije bilo zlato?”, mnogi su me napadali. Neću nikad pričati protiv kolega, to nije moj “đir”, neću blatiti Golužu, Babića, Horvata, evo sada Perkovca, no prvo smo poslije mojih zlata i srebra osvajali bronce, sada ni to. Ponavljam, svi moji nasljednici davali su i daju sve od sebe, ali statistika je neumoljiva. Nakon svega nisam nikome dobar.
Nije dobra ni današnja reprezentacija.
- Neću se nikako složiti s tim da naš rukomet umire jer ne umire. Imamo mi još dosta mladih igrača koji su spremni za velike stvari. Gledao sam Kuzmanovića protiv Nizozemske, mislim da opet imamo pravog vratara. Nisu ni drugi lošiji, pogledamo li redom mlade igrače i nabrojimo li ih, sve su to igrači koji mogu parirati svakom protivniku na toj poziciji, ali rezultati izostaju. Već nekoliko godina nismo na nivou, posljednji put smo bili dobro na EP 2020. u Švedskoj, podsjetio bih da sam ja tada bio na klupi. Sve nakon toga je neki pad, ali ja i dalje vjerujem da imamo budućnost. Resursi su nam manji, imamo manju bazu od većine najjačih protivnika, po financijama kaskamo za svima. Jedini način za povratak na vrh koji ja vidim jest improvizacija, inovacija. I mi smo u ono vrijeme najvećih uspjeha u rukomet unijeli nešto novo, nešto što protivnici nisu prepoznali i zato smo ih pobjeđivali. Dok su oni raspravljali igramo li mi 3-2-1, 5-1 ili neku varijaciju, mi smo ih već pobijedili. Ljudi na ovim našim prostorima imaju taj štih, to je naša najveća šansa. Odnosi se to i na rukomet iz nama susjednih “ex-YU” zemalja. Pratim i njih, gledam doslovno sve i analiziram.
Ta se analiza stvarno nije obrušila na novog izbornika Perkovca.
- Vremena je bilo malo, to je istina. No, volio bih mu ipak poručiti da je prilično bitno s koje se pozicije plasiramo na EP. Nije to nimalo nevažno kao što je on to javno spomenuo. Nije isto kad imaš takav ždrijeb i onda već u skupini dobiješ dva neugodna protivnika pa je put prema završnici jako otežan.
Lino je stvarno jako razočaran, s pravom, no ne sipa žuč, iako bi možda mogao. Reprezentacija nam više nije svjetski vrh, a to je ipak zaslužilo kritike.
- Rad i samo rad, to nas može vratiti na vrh, ali sustavan rad. Od početka, s onim najmanjim klincima. Bio sam uključen u “NTC sustav učenja” koji vodi dr. Ranko Rajović i u tome vidim dio rješenja. Kroz igru i sport razvijati mentalnu i motoričku brzinu kod djece, to je put. A onda slijedi nadogradnja u klubovima. Netko misli da su Balić i suigrači 2003. i 2004. uzeli svjetsko i olimpijsko zlato samo tako. Razmišljali su i na terenu reagirali brže od ostalih. Taj je projekt prihvatio i EHF, mi ga pokrećemo u šest gradova u Hrvatskoj.
Hrvatska škola rukometa
To će biti baza, no što je s konkretnim rezultatima seniorske reprezentacije?
- Nedavno su naši kadeti iz malih klubova s malo onih iz PPD Zagreba i Nexea bili ispred Francuza, Danaca, Norvežana... Znači da imamo s kim raditi, pitanje je samo kako dalje radimo. Treba znati transferirati znanje djeci i odraslim igračima. Nekoliko godina nismo pravi, ali ja sam uvjeren da se može napraviti neka “hrvatska škola rukometa”. Ovako mlada država je u 30-ak godina uzela 22 rukometne medalje, to je pravo čudo. Nismo zaboravili rukomet, rukomet nije umro, no trebali bismo svi zajedno zapeti.
Naravno, zajedno s najvećim “zaslužnikom” Linom, nikako bez njega. Nek’ on u Umagu piše neke nove knjige, ali neka i znanjem pomogne. I Perkovac i dečki na terenu jači su s njim, nego bez njega.