Vladimir Canjuga, popularni Cajo jedan je od najuspješnijih trenera u povijesti hrvatskog rukometa. Jedini je trener koji je žensku selekciju vodio na Olimpijskim igrama dosad, u Londonu 2012. godine, s mladima osvajač niza medalja, od mediteranskog zlata u Tunisu 2009. kao najveće medalje. Iz njegovih sustava izašli su Duvnjak, Kopljar, Musa, Gojun, Čupić, Blažević, Kević, Marić, Kozina, Sokolić, Stepančić, Markotić, Slišković... I vrlo je logičan izbor za nasljednika Nenada Šoštarića na klupi ženske reprezentacije Hrvatske.
Vladimir Canjuga već je dugo u ženskom rukometu, trenutno je trener varaždinske Koke i dobro je upoznat sa situacijom u hrvatskom ženskom rukometu. Iako je proteklih godina više spominjao mirovinu kao realnost, eto dogodilo se ono što i on sam nije očekivao.
Glavom, a ne populistički
Ponovo će se Canjuga naći u prilici odvesti Hrvatsku na Olimpijske igre, kao što je to 2012. učinio u španjolskoj Guadalajari kada smo na kvalifikacijskom turniru bili bolji od Nizozemske i Argentine, a nakon što smo do Nizozemske izgubili, u susretu odluke svladali smo domaćina Španjolsku i skupa s njom otišli put Londona. Tamo nam je jako malo nedostajalo do odličja. Drugi u skupini smo bili i onda nakon ozljede Andreje Penezić izgubili od Španjolske četvrtfinale, dok smo mogli na Crnu Goru u polufinale i tko zna gdje bi nam bio kraj. No, nekad je bolje ne sjećati se, nego uživati u činjenici da smo uopće bili tamo, to nam je bilo jedini put.
Canjuga je svojedobno došao na čelo reprezentacije nakon Zdravka Zovka, dok ga je naslijedio Goran Mrđen. Profesor Cajo je vodio reprezentaciju na tri eura, 2010. kada je u Danskoj i Norveškoj bio deveti, 2012. kada je u Srbiji bio trinaesti, te 2014. kada je isto ponovio u Makedoniji. Najveći doseg na SP bilo je sedmo mjesto u Brazilu 2011. godine, da bi potom na OI u Londonu došao do četvrtfinala.
Nije jednostavna i uobičajena stvar ostati bez izbornika u situaciji kada nije u pitanju nekakav poraz ili ostavka, već samo želja da se nadogradi karijera. Šoštarić je ostavio trag koji će teško tko izbrisati. Šoštariću i dalje stoji da sa šestim mjestom ima najbolji naš doseg na nekom SP, što se dogodilo u Njemačkoj 1997. godine, dok je zlatnim slovima u povijest ženskog rukometa upisana bronca koju je Šoštarić osvojio na Euru 2020. u Danskoj, što je najveći uspjeh ženskog reprezentativnog rukometa u našoj povijesti.
Danas više nisu upitni nastupi na velikim natjecanjima, a bili su kada je Šoka preuzeo reprezentaciju. Uspio je Šoka voditi ekipu u jednom međuprostoru u kojem je ženski rukomet krenuo bez puno pritiska, na marginama, daleko od muške priče koja nas je proslavila i to je bio sjajan odabir Hrvatskog rukometnog saveza koji je u cijeloj priči ustrajao, makar nije uvijek jednostavno kako se to ponekad čini. Reprezentacija se ne vodi populistički, nego glavom. Ne možeš uvijek pogoditi, ali uvijek moraš znati kojim putem ideš.
Majstor za OI
Hrvatska ženska reprezentacija zna od kada ju je od 2017. preformulirao Nenad Šoštarić. Ona danas ima cilj, ali ono još važnije ima kontinuitet i ima nikad bolji kostur igračica za veliku scenu, što su pokazale i naše mlade selekcije ovog ljeta. S tim kontinuitetom uvijek imaš novu priliku, što je bez njega nemoguće.
Zato je važno naći čovjeka koji će taj kontinuitet bez potresa nastaviti i čekati novu priliku. Znaju se pravila na velikoj sceni, nekad je Josip Šojat kojeg često treba citirati rekao: “Treba stati u red da bi uspio i znati stajati u njemu”. E, Šoštarić je to učinio i zato je priča tu gdje je danas, zato tu nema drame, naglih poteza, sve se rješava mirno, to je ono što priči uvijek najviše treba.
Kamo lijepe sreće da nam se ona dogodi već u Parizu dogodine.
Kako je Vladimir Canjuga majstor za Olimpijske igre, zašto se ne nadati.