Umjetnički dojam protiv Danske ne može isprati dojam o lošem nastupu Hrvatske na SP u Švedskoj i Poljskoj. Nismo ostvarili cilj, nismo se plasirali u četvrtfinale koje je bilo garancija ulaska u olimpijske kvalifikacije. To što smo pobijedili velesile Maroko, SAD, Belgiju i Bahrein i nije za neko čestitanje, budimo realni, drugo nismo ni očekivali. Jedina donekle svijetla točka je bod s Dancima u utakmici u kojoj smo pokradeni.
U utakmicama koje su bile važne Hrvatska je pokazala da je klimava, nesigurna, a to je došlo do izražaja u utakmici s Egiptom koja nas je slomila već na startu SP-a i jednostavno više nismo imali načina za vratiti se u igru. Tako izgledamo već nekoliko posljednjih natjecanja počev od Egipta i SP prije dvije godine na kojem smo zbog nedefiniranosti i klimavosti dobili po glavi od Japana i Argentine, a onda nas je još pregazila Danska tada sasvim zasluženo. Onda smo ispali s OI u Tokiju iz istog razloga zbog kojeg smo ispali ovdje u Švedskoj. Tada smo u Montpellieru izgubili utakmicu od Francuske razlikom kojom nismo smjeli i sve nakon toga bilo je uzalud, jer smo svi davno naučili da je najteže ovisiti od drugome. Onda smo lani bili na Euru, pa je bila korona, pa smo se tješili da je ona razlog novog posrtanja kao da je kod drugih nije bilo. A korona samo donijela dobro ovom timu, jer su u njega stigli igrači koji su kasnije postali junaci, a nisu bili ni pozvani – Lučin, Jelinić, Gojun, Musa, Alilović… Na tom Euru lani izgubili smo od Crne Gore, Danske, bod na kraju od Nizozemske. Tješili smo se nakon pobjede nad Islandom da je to sve zbog korone, ali sada u Švedskoj nismo imali korone, a pregaženi smo od Egipta na način koji se jednostavno nije smjelo dogoditi. Stvari nam se ponavljaju, a mi stalno kažemo bit će bolje. A bolje nije.
U reprezentaciji se ne igra zbog umjetničkog dojma nego zbog rezultata, jer je rezultat taj koji je izgradio image ovog tima proteklih godina. Posljednje tri godine su samo srozavanje tog imagea i to nam definitivno ne treba. Kako ćemo i na koji način to riješiti, ne znamo, ali znamo da ovaj sigurno nije bio dobar.
Lijepo je vidjeti kada Cindrić igra odlično protiv Danske, ali se pitaš zašto ne igra tako i protiv Egipta. Zašto protiv Egipta ne možemo igrati obranu koja nam je najjača, zašto gotovo u svakoj utakmici na ovom SP mijenjamo vratarski tandem i unutar njega svaki puta skoro onog koji počinje utakmicu. Zašto dugo vremena nismo riješili desnu stranu obrane protiv koje je Egipat radio što je želio, zašto smo inzistirali na Duvnjaku kao lijevom vanjskom, ako je on ipak više srednji i ako ga ta obrana koju igra u ritmu velikog natjecanja troši toliko koliko ga troši, čemu ga uopće trošimo kraj ostalih ako ih imamo. Zašto smo tek kasnije krenuli sa Šarcem, s tandemom Karačić – Cindrić, zašto ne možemo definirati trojku Karačić – Cindrić – Duvnjak i pretvoriti je u svoj trajni adut, a ne poneki bljesak. Odluke su stvar autoriteta i onoga tko iza njih stoji. Puno je toga ostalo u zraku.
A odgovor je samo jedan. Imali smo tri godine za postaviti stvari drugačije, a mi nismo učinili skoro pa ništa. I samo to se vidjelo na ovom natjecanju. Naravno da nemaš vremena u tjedana dana priprema postaviti stvari da štimaju kako bi trebale, a zato služe i druge akcije, a mi ih dobro ne koristimo. Sjetimo se samo utakmice protiv Belgije u kvalifikacijama koju je morao izvlačiti naš najmlađi igrač.
I onda su nam se na sve to nakačile pripreme za SP koje su ove godine počele znatno kasnije nego proteklih, pripreme u kojima smo bildali samopouzdanje na Italiji, Makedoniji i Izraelu koji su protivnici neprimjereni našim ambicijama. Zabijali smo 40, konstatirali da nam obrana i usprkos toga nije dobra. A odmah nakon toga došli smo na Egipat u Jönköpingu i samo nastavili s nesigurnošću koja se mogla iščitati i do tada. Dok smo se mi tražili, bili potpuno nepripremljeni za taj susret Egipat je pobijedio 9 golova razlike i već na prvom korak riješio sve svoje probleme ovdje.
To što su nas Danci pokrali, što smo bili bolji od njih i zaslužili pobjedu sve stoji, ali to nam ne znači ništa, jer u sportu rezultat je taj koji određuje pravila, a ne kao u klizanju umjetnički dojam.
Nešto moramo mijenjati, to je definitivno, jer smo počeli samo čekati nešto, a to nešto na ovaj način se nikad neće dogoditi. Jako je važno da u svemu tome svi ponovo počnu slušati sve, barem ih čuti, važno je da se vrati uvjerenje da je prava Hrvatska ono što smo vidjeli protiv Danske, a ne što smo vidjeli protiv Egipta. A Egipat je samo nastavak priče u kojoj su Japan, Argentina, Portugal, Crna Gora, Nizozemska… To sigurno ne može biti slučajno. Odgovornost treba vratiti u prvi plan, donesene odluke poštovati i iza njih stajati. Kako to izgleda? Pa recimo, kada je Lino Červar 2002. došao na izborničko mjesto moralo se potpisivati da bi se garantiralo za njega i njegove rezultate i ako ih ne bude da se zna kome će letjeti glava. To je najteži dio posla, to čini reprezentaciju, a tako je i sa svima ostalima. Jer svi koji su na zadnja tri natjecanja bili tu, nemaju pravo reći da su nezamjenjivi da i bi bez njih bilo gore. Zato ako sutra tu ne bude bilo koga, argumenata za ljutnju i nezadovoljstvo nema. Imali su priliku…