Nešto sitno manje od 30 godina je prošlo od kada je u Portugalu na prvom Europskom prvenstvu Hrvatska osvojila prvu veliku medalju uopće u rukometu. Bila je to bronca izborena u Portu, u dvorani Rosa Motta, u odlučujućoj utakmici protiv Danske.
Završilo je 24:23, a današnji hrvatski izbornik Goran Perkovac bio je junak za tu pobjedu protiv tada jako dobrog danskog sastava u kojem su nastupali sadašnji izbornik Nikolaj Jakobsen, Morten Bjere, dva super šutera Jorgensena, Jan i Frank. Tu je momčad vodio Ulf Schefvert.
Sjećate li se te utakmice u Portu?
- Kako da ne. Svakog detalja, najviše kada sam zabio penal suhim listom na kraju. Kod nas je inače Saračević bio zadužen za penale, ali je tada Zdravko Zovko rekao ‘Sarač ostani, Peki će to obaviti‘. I ja sam obavio. Bili smo stvarno jako dobra momčad. Znam samo da su finale igrali Rusi sa Šveđanima i da su Šveđani lako dobili, a nas tako ne bi nikad. Ruse su švedski vratari tih godina razbijali, jednom Olsson, pa Svensson, pa Gentzel, nisu mogli protiv toga, a nama to uopće nije bio problem. Mi smo se nešto provlačili nakon što smo na staru izgubili neočekivano od Francuske, imali smo šansu, ali nismo mogli s Rusima, a bilo je to prvenstvo sa 12 selekcije, dvije skupine od šest iz kojih su samo prvi igrali finale, a drugi za broncu. Da je barem tada bio neki ‘križ‘…
Dobro se sjećate te vaše generacije?
- Ako mi je nešto žao, onda je to da nismo uspjeli otići na Olimpijske Igre u Sydney, jer da smo to uspjeli siguran sam da bismo se vratili s nečim velikim. No, u životu se stvari uvijek ne slože kako želiš. Nama se na našem Euru nisu složile, imali smo problema, možda smo bili malo već i prestari, šteta. Šteta je recimo da ‘95 na Islandu na SP nismo osvojili zlato, jer je to bilo realno. Ali, na natjecanju ti se dogodine razne stvari, recimo ja ne mogu trenirati i igrati zbog žuljeva, dobijem injekciju, a nakon nje noga odrveni kao da nije tvoja. Onda Sarač izgubi prije finala leće, ne vidi, nađe neke zamjenske koje mu ne pomognu. Jednostavno to su stvari koje je nemoguće predvidjeti. A nije što je moja, bila je to jedna sjajna generacija koja je na svakoj poziciji bila vrhunska, koja je mogla igrati protiv svakoga. I ta generacija je s vremenom stvarala dodatke iz te svoje sigurnosti i bila još bolja. Recimo, jedan Jović je u takvom timu izrastao u super napadača. Nama nije trebalo puno, taktiku svaku smo mogli ispoštovati, bilo je samo potrebno malo reda koji je uveo Kljun (Velimir Kljaić). I onda se to pretvorilo u zlato u Atlanti. Mi smo znali da smo dobri.
Kada osjetiš da možeš, da ti protivnik ne može ništa, onda si stvarno dobar i opasan
Imali ste savršen primjer kako reprezentacija treba izgledati, što vam danas, kada ste izbornik, može itekako biti od pomoći?
- Ne treba uspoređivati vremena, jer danas je rukomet nešto potpuno drugačije nego što je bio nekad. Ali recimo, mi smo igrali sjajnu obranu, Alvaro Načinović je bio primjer kako treba u njoj izgledati prednji, Mana Jelčić je bio ubojica dječjeg lica koji će vam na utakmici doći reći ‘pusti da ja to obavim‘. A imali smo fantastične igrače jedan na jedan, Paku Ćavara koji bi mogao sigurno sa svojim rukometom igrati i danas. Smajlagića jednako takvog, tri super pivota Kljaića, Načinovića i Jovića. Ja sam bio lijevi vanjski, ali sam u toj reprezentaciji bio srednji, jer smo imali Puca i Saračevića koji su bili nedodirljivi. Nije bilo problem igrati s njima, samo malo odvlačenje im napraviš i sve je riješeno. Mogli su puknuti kako su htjeli. Stvarno smo bili super tim. I nije nam trebao trener zbog taktike, nego zbog mira i sigurnosti. Zdravko Zovko je to u tim godinama bio.
Kakav je bio Goran Perkovac?
- Dobar. Ja sam uvijek bio radnik, ništa mi nije bilo teško. Uvijek sam bio spreman, mogao sam prihvatiti sve, nije mi bilo problem ni odlučivati. Takva momčad da ti sigurnost, a kada imaš sigurnost, ti onda letiš. Kada osjetiš da možeš, da ti protivnik ne može ništa, onda si stvarno dobar i opasan. A ja sam bio bolji što je utakmica bila važnija.
Kako je sada na trenerskoj klupi, možete li usporediti?
- Ne mogu i ne trebam. To je drugo i drugačije vrijeme. Rukomet se promijenio. Nekad si s pravilima koja su postojala mogao stići sve, pa je Sarač znao reći ‘ja zabijem gol, pošaljem publici pusu, mahnem i polako odem van…‘ A danas u tom periodu možeš izgubiti utakmicu. Moraš se tome prilagoditi, moraš težiti brzom rukometu, jer u nadigravanju šest na šest sigurno ćeš u tom ritmu kad-tad popustiti i onda nema popravka. Danas, ako nisi u stanju svakome zabiti barem 30 golova, imaš jako male šanse, u što smo se sami uvjerili posljednjih godina, a opet obrana je ta koja daje ton igri. Napad može dobiti utakmicu, ali obrana je ta koja dobiva prvenstva.
Na tome ste najviše pokušali raditi u posljednje vrijeme?
- Jesmo i nastojat ćemo u tom smislu još doraditi stvari prije Eura. Ono što znam je da ćemo morati izazvati sportsku drskost po kojoj je moja generacija nekad bila jako poznata. U tom smislu će ići i izbor onih koji će nastupiti, koji će pokazati to nešto u svakoj utakmici. Ne patim da nešto mora biti, ako to ne pokazuje na terenu i u tom slučaju neće biti kompromisa. Možda će nekima biti to iznenađenje, ali… To je ono što nam najviše treba. Imamo dosta argumenata i nadam se da ćemo dobiti onaj klik koji svi želimo da bi to na Euru bilo dobro. Ako uspijemo kod igrača izazvati tu reakciju, može biti dobro, jer kada igrač na terenu osjeti da je moćan, da nema prepreka on postaje još puno puno bolji. Nekad su reprezentacije s takvim igračima bolje od onih koje imaju vrhunsku kvalitetu.
Uveli smo red i u tim na terenu i izvan terena, da se stvari poštuju. Nastojali smo okupljati, što reprezentacija uvijek mora
Počelo je rasipanje optimizmom, spominju se medalje?
- Ma, dobro, to je klasično kod nas i ne treba to uopće komentirati. Dovoljno je pogledati zadnje tri godine i zaključiti da smo u padu koji sada treba prvo zaustaviti. Meni je osnovni cilj na Euru da mi izgledamo dobro kao tim, pa dokle dođemo, dođemo. Naravno da nikad ne odbacujemo najbolje, za to se uostalom i igra. Ali tek počinjemo formirati tim koji bi eksploziju morao imati dogodine na našem SP-u u Hrvatskoj. Zato bi jako važno bilo da dočekamo te kvalifikacije za OI, a uvjeren sam da hoćemo i da pokušamo izboriti olimpijski nastup, što bi sve skupa bio sjajan posao. S tim svim utakmicama ovaj tim bi bio znatno bolji.
Vaša osobna očekivanja?
- Želim da reprezentacija na Euru izgleda onako kako sam zamislio i mislim da će joj Euru biti prva prava prilika za to. Mi dosad kroz kvalifikacije koje smo imali nismo mogli učiniti ništa, ali pomalo smo radili, okupljali i znamo kuda i na koji način idemo.
Jeste li zadovoljni svojim dosadašnjim poslom na izborničkoj poziciji?
- Učinjenim jesam, rezultatski nisam, jer to i ne mogu biti. No uveli smo red i u tim na terenu i izvan terena, da se stvari poštuju. Nastojali smo okupljati, što reprezentacija uvijek mora. Formirali smo selekciju igrača, B selekciju, željeli smo vidjeti potencijal s kojim raspolažemo i mislim da je to bio pun pogodak.
Imali ste uvodni dio priprema, na njemu su bili većinom igrači koji neće biti na Euru, kako ste zadovoljni njihovim pristupom, koliko se to osjetilo na njima?
- Moram ih pohvaliti i reći da sam jako zadovoljan kako su se odazvali i kako su odradili teške treninge koje smo imali na kraju teške polusezone. Oni su dio reprezentacije i tako na njih gledamo, oni su prvi do ovih koji su danas u prvom planu i ako sutra uđu moraju znati što i kako se radi i što se očekuje od njih.
Na završnim priprema ima 23 igrača, dresova za start sa Španjolskom će biti 16. Koliko igrača mislite voditi u Njemačku?
- To su jako nezgodne prognoze, jer pripreme su uvijek prilika da se nekome nešto nepredviđeno dogodi, a onda mora uskočiti netko novi koji mora znati osnovne postavke u cijeloj našoj igri. A drugog načina da to napravimo nema, nego biti zajedno i raditi zajedno. Imam već čistu sliku u glavi što i kako želim, ali ne mogu o imenima dok god traju pripreme. Moj plan je bio da u Njemačku idemo sa 19 igrača, ali ni to ne mora biti konačno. Vidjet ćemo.
Jednom je Noka Serdarušić rekao ‘ozlijeđeni igrač je uvijek dvosjekli mač, ako mu daš šansu i pokaže nešto ispast će super, ali ako ne pokaže, uvijek će imati savršen alibi‘
Imat ćete neke bitne promjene. Česte su kritike bile o mladim vratarima da ne mogu bez iskusnih, a sada imamo takvu situaciju. Naizgled imamo višak i na lijevoj i na desnoj vanjskoj strani…
- Prvo, Mandić i Kuzmanović su vratarski tandem koji se pokazao izuzetnim, Mandić u Ligi prvaka, Kuzmanović u Europa ligi i reprezentaciji dosad i nema nikakvog razloga ne vjerovati u takva dva aduta, jer sam uvjeren da je to adut za Hrvatsku u sljedećih 10-15 godina. Naravno da nije isto braniti u klubu i reprezentaciji, pritisci su drugačiji, ali njih dvojica ne pokazuju problem s tim. Što se ‘viška‘ tiče, ne bih to tako nazvao, jer znam da nam svi trebaju, da se uvijek može nešto dogoditi i da oni ako i dođu moraju znati osnovne postavke. Ponovit ću, imam čistu sliku u glavi, ali odluku ću donijeti tek na kraju priprema. Ozlijeđeni i bolesni neće ići u Njemačku, kako god. Jednom je Noka Serdarušić rekao ‘ozlijeđeni igrač je uvijek dvosjekli mač, ako mu daš šansu i pokaže nešto ispast će super, ali ako ne pokaže uvijek će imati savršen alibi‘, a nama alibi bilo koje vrste ne treba. Ja samo znam da mi imamo jako dobar izbor i na lijevoj i na desnoj strani i da smo tome težili.
Pratite Španjolce, naše prve protivnike na Euru. Imaju neke promjene u sastavu?
- Pratim, svakodnevno. Vidio sam promjene. Nisam sve tako očekivao. To što je Hernandez zamijenio Corallesa na golu i nije neka velika promjena. Očekivao sam da Baleniciaga iz Melsungena bude unutra, možda Sole, čak i Guardiola koji je dosad bio ključni igrač obrane, da ne bude Canellas koji ne igra Bog zna kako u Švicarskoj, a tu je, ali generalno, kod Španjolaca imena nisu ključ nego sustav. Mi sigurno od njih pojedinačno nismo lošiji, ali oni imaju sustav i to će biti najveći posao za nas. Njihova obrana i tranzicija sa Abellom i Fernandezom je paklena. Moramo se pripremiti za to. Oni su sada u fazi u kojoj mi želimo biti, igrati jake utakmice kada smo formirani kako treba. To nam je veliki posao.
Jedva čekam da pokažemo ono o čemu smo pričali i na čemu smo radili u proteklom periodu
Pratite i Austriju i Rumunjsku?
- Naravno. Austrija je jako ozbiljna reprezentacija, vanjska trojka Bilyk – Huteček – Živković funkcionira već pet šest godina. Ako oni mogu bez Bilyka u Tunisu dobiti domaćina i Portugal prije mjesec dana onda to jako puno govori. Jedna ozbiljna reprezentacija s kojom neće biti lako. Rumunji su u formiranju, nakon dugo vremena su na sceni. Pokušavaju rasti kroz jake utakmice koje gube visokom razlikom, jer je to brži način. Koliko će to pomoći na znam, ali znam da je Xavi Pasqual veliki radnik i da ih trebamo shvatiti jako ozbiljno.
Ima li straha od Eura?
- Nema, dapače. Jedva čekam da pokažemo ono o čemu smo pričali i na čemu smo radili u proteklom periodu. Želim da budemo onakvi kakav Hrvatska uvijek treba biti na velikoj sceni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....