Nemamo istinsku svjetsku zvijezdu, ali imamo puno sjajnih igrača i to je naš najveći adut

Prve utakmice na velikim turnirima uvijek su teške, nitko ih ne voli igrati i stoga nije rijetkost da gledamo favorite kako se muče na otvaranjima, a onda kroz prvenstvo rastu. Stava sam da je to slučaj i s našom reprezentacijom i da smo zbog toga protiv Gruzije odigrali lošije nego što se očekivalo, ali smo se na kraju domogli pobjede koja je uvijek važna.

Ne mislim da smo podcijenili Gruzijce, nego jednostavno smo se mučili, tražili igru i ritam, posebno u obrani. Ako sam dobro upamtio, prvo isključenje na utakmici dočekali smo tek u 16. minuti. Do tada kao da smo gledali prijateljsku utakmicu, što je samo još jedan dokaz pomanjkanja pravog ritma i određene uspavanosti igrača, koji kao da nisu znali kako prebaciti brzinu u onaj pravi, natjecateljski ritam.

Doista nije lijepo izgledalo onih 12:6 za Gruziju na otvaranju utakmice. Izbornik Sigurdsson tada je ritam utakmice odlučio okrenuti s izmjenama i to nam je donijelo željeni rezultat. Nakon što smo napravili seriju 7:0 i otišli na odmor s prednošću, logično je bilo očekivati da ćemo u drugom poluvremenu imali puno lakši posao, da ćemo mi nastaviti rasti, a da će Gruzijci ipak popustiti. Međutim, to se nije dogodilo, jednostavno smo se i dalje previše mučili i u obrani i u napadu. Da se opet ne ponavljam - takve se stvari znaju događati jakim reprezentacijama na startu turnira i ne treba u njima tražiti neka specijalna pojašnjenja.

Ako maknemo na stranu sve što sam već rekao o prvim utakmicama, protiv Gruzije bi nas najviše trebala brinuti igra u obrani. Imamo izvrsni tandem golmana, a oni su zajedno obranili samo šest lopti, što je najveći dokaz da nam obrana nije bila dobra. Ne mogu golmani biti na razini bez prave suradnje s obranom, premda su i Kuzmanović i Mandić u ranijim utakmicama često znali biti ti koji bi sa serijom sjajnih intervencija sami dizali žestinu naše obrane.

U seriji od 7:0 Mandić je bio taj koji je s dvije obrane dao dodatni impuls, ali se brzo ugasio. S druge strane, Kuzmanović je dao važan impuls u završnici, dok se lomila utakmica. Sve je to bilo premalo, najviše zato što nismo imali potrebnu brzinu, žestinu i eksplozivnost u kompletnoj obrani.

Pripremajući analizu utakmice, odmah po njezinom završetku uhvatio sam se kako razmišljam o tome da nemam koga pohvaliti za pruženu igru, ali jednako tako da nemam koga ni posebno kritizirati. I takav stav dosta govori o našoj igri, a onda i o klasi naših igrača.

Mi smo definitivno reprezentacija koja se ne oslanja na individualnu klasu nekog ključnog igrača, jer mi takvu, svjetsku zvijezdu nemamo. Nekada je to, više u klubovima nego u reprezentaciji bio Cindrić, ali ako pratite njegove igre u Veszpremu onda znate da se ipak osjete godine u koje je ušao i lagani pad u njegovim igrama.

Naš je adut ipak velika širina koju mnoge jake reprezentacije nemaju. Na bekovima imamo Martinovića, Klaricu, Cindrića, Srnu, Lučina, Maraša... Svaki od njih može u pravom raspoloženju napraviti puno nereda suparničkim obranama. Imamo i izvrsna krila u Mandiću, Šoštariću, Glavašu, Jeliniću... Imamo puno toga što nas puni optimizmom.

Nije lako suparnicima pripremiti taktiku za meč s Hrvatskom, jer nikad ne znaš koji će igrači u nekom trenutku iskočiti. Baš zbog toga očekujem da ćemo dizati ritam kako će turnir odmicati i da ćemo kroz brzu momčadsku igru i širok izbor igrača lomiti suparnike. Vjerujem da ćemo već protiv Nizozemske imati lakšu utakmicu, s puno više raspoloženih igrača, s daleko snažnijom i posloženijom obranom, koja će nam automatski donijeti i više sigurnosti u napadu.

Imamo mi puno svojih aduta, lošije izdanje s Gruzijom svakako nije narušilo moj optimizam...