Imamo sjajan trojac na sredini napada hrvatske rukometne reprezentacije, ali morat ćemo biti jako oprezni u najavama Svjetskog prvenstva koje slijedi uskoro u Švedskoj i Poljskoj.
Razbacivanje optimizmom izgubilo je svaki smisao nakon što se pogleda malo unatrag, a pogled unatrag govori da smo bili daleko od odličja na SP u Egiptu 2021, da smo bili daleko od odličja na Europskom prvenstvu u Mađarskoj i Slovačkoj 2022., a da nas uopće nije bilo na Olimpijskih igrama u Tokiju, što je drugi najveći neuspjeh reprezentacije, nakon što se ni 2000. kao domaćini Eura u Hrvatskoj nije uspjela plasirati za nastup na Igrama u Sydneyu.
Ako sve to nije dovoljan opomena, onda stvarno... U sitnice, poput loše utakmice s Belgijom u kvalifikacije za idući Euro, nećemo ni ulaziti, makar treba napomenuti da se ne zaboravi.
Rukomet je kolektivni sport. Pojedinac je jako važan, ali pojedinac nije taj koji može odlučivati cijeli turnir. To mora učiniti momčad. Upravo to bila je uvijek naša najveća kvaliteta. Svi se rado sjetimo, OI u Ateni 2004. i SP-a u Portugalu godinu ranije, sjetimo se fenomenalnog Balića, a bez Šole, Loserta, Džombe, Kaleba, Lackovića, Vorija, Sulića, Metličića, Špoljarića, Dominikovića, pa ćemo dodati i mini role Jovića i Goluže, to možda nikad ne bi bilo to što je danas. Bila je to momčad u pravom smislu riječi, iz današnje perspektive jadan jako zanimljiv sastav koji izvan terena nikad nije tako dobro funkcionirao kao na terenu. I to je najveća zasluga Line Červara.
Nogomet nedavno, Argentina izgubi od Saudijske Arabije, pa bude prvak svijeta. A 2003. neki izgube od Argentine pa budu prvaci svijeta. Ako si momčad, onda je uvijek sve moguće. E, kako se mi u posljednje tri godine s tim baš ne možemo pohvaliti, moramo biti na zemlji ili kako je to danas moderno reći "ponizno čekati svojih pet minuta".
Trojac Domagoj Duvnjak - Igor Karačić - Luka Cindrić sasvim sigurno je naš najveći adut. Ne slučajno, jer njih trojica igraju u tri ponajbolje europske momčadi danas. Duvnjak je kapetan u Kielu, Cindrić je s Barcelonom na tronu Europe, a Karačić je kod Dušebajeva nezamjenjiv u svakoj kombinaciji u Kielcu. Imati takvu trojicu igrača je privilegija, no trebamo pošteno i oprezno promatrati stvari. Njih trojica sami ne nogu napraviti ništa i jako je važno na koji ćemo oh način upotrijebiti u akcijama koje dolaze. Da smo ih dobro upotrebljavali dosad, baš i nismo.
Recimo, Duvnjak je protiv Grčke i Belgije u kvalifikacijama gulio 60 minuta, Karačić nije pozvan uopće na prošli Euro, a Cindrića su uvijek malo sputavale ozljede. Njih trojica su potpuno različiti tipovi igrača i time vrijednost onog što pokazuju zajednički na terenu treba biti još veća, ali tu vrijednost treba izazvati, što je od Duvnjaka i Karačića posljednji puta uspio Lino Červar 2020. godine, kada je Duvnjak bio MVP Eura, kada je Karačić bio junak austrijske dionice Eura, kada smo mi u konačnici osvojili srebro na Euru u Švedskoj.
E sada su njih trojica još malo stariji, igraju odličan rukomet i na raspolaganju su izborniku Horvatu. Njihove momčadi igraju moderan rukomet, dakle, ništa im nije problem i bit će jako važno pogoditi im role. Osnovno je da nijedan od njih u svojim klubovima ne igra 60 minuta u komadu. Recimo, Cindrića u Barceloni ove sezone jako puno mijenja Slovenac Domen Makuc, Duvnjaka u Kielu mijenjao je prvo tandem Johansson - Bylik, pa im se dodao Zarabec, dok je u Kielcu Dušebajev uz Karačića često davao priliku mladom Oleyniczaku. No, svaki puta kada se lomi njihove role su bile u prvom planu.
Duvnjakova obrana u Kielu je nezamjenjiva, kao i situacija kada se u napadu ne smije pogriješiti, u Barceloni kada treba poput šila napadati protivnika Ortega zna da će to najbolje napraviti Cindrić, a u Kielcu kada se sve rješava, rješava se u trokutu Aleks Dušebajev - Karačić - Karaljok. To, dakako, nije slučajno i u tom smislu u situaciji kada će nam doći priču treba usmjeriti. Najlakše je baciti sve u vatru, pa ako smo izgorjeli, izgorjeli smo s najboljima i tko što može reći. Tu nam treba najveći oprez.
Domagoj Duvnjak nam postaje jako dragocjen u osnovnoj varijanti naše obrane 5-1, jer je u njoj trenutno jedina provjerena opcija. Istina, imamo još dvije, jednu s Jelinićem i drugu sa Srnom, ali to su stvari koje još nismo potvrdili. Vidjeli smo na prošlim akcijama da Duvnjaka jako trošimo na lijevom vanjskom i to u igranju sustava od deset utakmica, što nosi SP, može biti vrlo opasno. Zato je jako važno imati povjerenje u mlade snage poput Lučina, Srne i Šarca, koji u tom smislu mogu biti od velike pomoći cijelom sastavu. Duvnjak nikad nije bio čovjek koji je rekao da nešto ne može, ali to ne znači da ga imamo pravo trošiti beskonačno. Uostalom, on je dokazani zaštitni znak ove reprezentacije i do toga trebamo držati.
Može li odigrati cijelu utakmice? Ma, može, kao što je mogao i Luka Modrić protiv Brazila 130 minuta i pucati penal. Ali, to ne smije biti pravilo, to nam samo može biti privilegija.
Igor Karačić u odličnoj je formi. Probali smo bez njega na prošlom Euru, pa se nismo proslavili. On je lider u Kielcu, igrač koji drži konce u rukama i treba mu dati određeni kontinuitet u minutaži, jer i Karačić je igrač koji bez problema može ostati kao half u obrani, a u takvom ritmu s obzirom da se radi o istom godištu koje je i Duvnjak, treba biti oprezan sa potrošnjom u ritmu SP-a. Karačić je, kao i preostala dvojica, igrač prevage, njegova individualna rješenja često su rješenja utakmice. Ako to izvučemo iz njega...
Luka Cindrić igrač je drugačijih karakteristika, uglavnom orijentiran na napad. Ostaje u obrani po potrebi, najčešće kao zadnji, što je uvijek dobra opcija za polukontru zbog njegove iznimne brzine. Prepoznaje sjajno napadačka rješenja, igra sa svima, a iznimno je opasan u igri jedan na jedan koja je u sudarima selekcija koje se jako dobro poznaju jako bitna, jer uvijek postoji igrač "cilj". Cindrić je dosta mlađi od Duvnjaka i Karačića, ali se zasad dosta pokazao osjetljiv na ozljede i nikad nije dao svoj maksimum u reprezentativnom dresu. To mu je stvorilo određene pritiske s kojima se danas nosi. On za ovu reprezentaciju treba biti ono što je za Barcelonu, a Barcelona je prvak Europe. Dakle, ne treba biti sumnje.
Dodat ćemo i detalje da Filip Jicha u Kielu Duvnjaka više ove sezone koristi u Bundesligi u kojoj je jedan od ponajboljih igrača Kiela, dok Karačić i Cindrić više igraju u Ligi prvaka. Kiel je u Njemačkoj drugi bod iza Berlina, dok su Kielce i Barcelona u svojim ligama vodeći.
Privilegija je imati tri igrača poput Modrića (Real) - Kovačića (Chelsea) - Brozovića (Inter), ali u momčadi ništa ne uspijeva ako nemaš Livakovića, Gvardiola, Oršića, Petkovića, Majera, Vlašića... Hrvatska rukometna reprezentacija izgleda jako dobro, da se ne lažemo, ali to mora pokazati na velikoj sceni, a to nije uspjela učiniti posljednje tri godine. Tu nema razmetanja s optimizmom, mi ćemo ovo, mi ćemo ono, to je posao koji se jednostavno mora odraditi. A na izborniku Hrvoje Horvatu odluka je s kojim će ljudima to učiniti. Problema ima, situacija nije savršena, niti će ikad biti, ali kada dođemo u Jonkoping moramo znati sve, jer tamo će za traženje biti prekasno. Duvnjak - Karačić - Cindrić je trojka da bismo lakše došli do rješenja i to je svakako ogroman plus.
Zanimljivo je dodati da Cindrić i Karačić nemaju odličja sa SP-a, da su oba koja su dosad osvajali s Eura, a da Duvnjak dosad ima osam odličja s reprezentacijom, dva sa SP, ali da nijedan od njih na reprezentativnom planu još nije dotaknuo zlato.