Danas se prvi puta nakon SP u Švedskoj, koje nam je donijelo veliko razočaranje, okuplja muška rukometna reprezentacija Hrvatske. Imamo novog izbornika, to je Goran Perkovac, negdašnji trofejni reprezentativac, dugo godina trener u Švicarskoj, Njemačkoj i u Grčkoj. No, sve ono što se događa uz promjenu izbornika ostavlja mnoga pitanja, jer se počinje događati samo godinu i nešto malo više prije mogućeg olimpijskog nastupa u Parizu, dok je olimpijski nastup u suštini kraj jednog ciklusa koji će za nas u ovom slučaju biti produžen na godinu više, jer smo domaćini SP 2025. s Danskom i Norveškom.
Očekivanja javnosti od hrvatske rukometne reprezentacije uvijek su velika, što je i normalno, ali situacija govori da na prošlim OI u Tokiju nismo bili, da od njih pa do danas nismo definirali momčad koja bi nas trebala nositi duže razdoblje, da je kroz reprezentaciju prodefiliralo pedesetak igrača, 30 samo na Euru u Mađarskoj. I sada puno toga što nismo uspjeli odraditi u protekle tri godine, moramo odraditi u samo godinu dana, jer otprilike za godinu dana bit će olimpijske kvalifikacije za Pariz za koje još uopće nismo sigurni, tek se nadamo da će se uspješno rasplesti u našu korist. A kada i ako bude tako, bit će to jedan jako težak posao za Hrvatsku da bismo do Pariza uopće stigli, jer pozicija nam ne obećava idealnu skupinu, dapače...
Hrvatsku sada čeka akcija Nizozemska, dvije utakmice protiv reprezentacije koja je proglašena najvećim otkrićem europskog rukometa u posljednje vrijeme.
Protivnik je jako dobar
Da bismo ih dobro završili treba nam barem jedna pobjeda, jer je Nizozemska već izgubila u Grčkoj, ali i dvije pobjede u posljednjem krugu koji će nas čekati protiv Grčke vani i Belgije doma. Hrvatska od buhe u tom smislu ne treba raditi slona, ali poslu mora pristupiti jako ozbiljno, jer su u pitanju jako velike promjene i pitanje je kako kratkoročno te promjene mogu uopće izgledati na terenu. Momčad se slaže godinama, ne kroz jednu akciju, dok Goran Perkovac za prvu utakmicu s Nizozemskom u Eidhovenu ima samo jedan pravi trening u kojem može napraviti - skoro pa ništa. Morat ćemo tu upotrijebiti i znanje i rutinu da bismo izašli na kraj s jednom jako dobrom reprezentacijom na putu za Euro 2024. koji će uostalom biti šansa za olimpijski nastup i slijedi za manje od godinu dana.
Zašto kažemo da su pred reprezentacijom velike promjene? Zato što je treba formirati za razdoblje do SP 2025. godine, a u tri godine skoro da se ništa uopće nije dogodilo. Nešto smo dobili, ali koncepcijski nismo dobili ništa. Nemamo vratarski par, nemamo pivote, nemamo ljevake, ne znamo tko je prvi srednji, kako funkcioniraju lijevi vanjski. Krila su nam zbog korone izbila u prvi plan i sve se to jako dobro vidi i zato Gorana Perkovca očekuje težak posao. Javnost od njega očekuje rezultat odmah i to će biti dodatni uteg, ali to je tako kada si izbornik hrvatske rukometne reprezentacije.
A sada pobliže...
Vratari na posljednjem SP bili su Šunjić, Slavić i Kuzmanović, prije njih su branili i Šego i Pešić, pa su tu bili i Pilipović i Alilović. Težnja da ustalimo vratarski tandem nije uspjela, mijenjali smo vratare od natjecanja do natjecanja i finale je bilo promjena od utakmice do utakmice, pa u posljednje tri godine nismo dobili ništa, dok smo zloupotrijebili svašta i doveli u pitanje puno dobrih stvari. Sada je plan graditi tandem s iskusnim i mladim vratarom, što je najlogičnije. Iskusni je sada Šego, njegova alternacija Šunjić, u tom smislu imamo još Pešića koji je ozlijeđen. Mladi je Kuzmanović koji se nametnuo odličnim obranama, koji je bio OK i na SP, ali se to nije vidjelo, dok zalet lovi nakon ozljede Mandić. Hoće li treći mladi biti Grbavac koji se vraća iz Španjolske ili Herceg koji je dobar u mladoj reprezentaciji, to ovisi o njima. Ali, osnovno, moramo ustaliti tandem i početi to poštovati.
Sva tri nova pivota
Imamo sva tri nova pivota. Nema Muse, Šušnje i Šipića koji su bili na SP, puno ih je prodefiliralo od Kušana, pa da ne nabrajamo. Nismo našli - ništa. Sada krećemo s povratnikom Brozovićem, Načinovićem koji se tek treba nametnuti koji to čini i u Montpellieru i Grahovcem koji je presjedio priliku u Švedskoj, koji nije u Zagrebu ispred Muse, koji je iz kluba koji igra Ligu prvaka izabrao Balingen koji je trenutno njemački drugoligaš. To nije dobro. To je jako puno upitnika pred Perkovcem koji ne traži pitanja, nego odgovore i samo onaj tko ih ponudi ostat će u kadru. Pivot koji igra u dva pravca plus možda pivot ekstra napadač, ali koji može igrati i obranu kao Šipić, to je plan koji će pokušati realizirati Perkovac.
Ljevaka isto nemamo. Martinović je ozlijeđen, a i nije izgledao dobro posebno obrambeno na posljednjim velikim natjecanjima, po čemu dosta kaska. Nema ni Šebetića. Novi su mladići Klarica i Maraš, te kao osigurač njima Luka Stepančić koji se vraća nakon što dvije godine nije igrao rukomet. Njegov osigurač će biti Šime Ivić koji ipak igra Bundesligu, što nešto znači. Dakle, moramo naći čovjeka koji može ili tandem koji može bez problema odraditi 60 minuta u dva pravca.
Lijevih vanjskih imamo, ali dosad kao i da nismo, jer smo ih koristili samo za periferne detalje, jer smo se krpali s Duvnjakom i Karačićem koji su ipak srednjaci. A imamo Šarca, Lučina, Srnu, treba im doći i Jaganjac, to su četiri mlada potentna igrača koji su bez problema u stanju odraditi utakmicu u dva pravca. Koristiti Šarca na kraju obrane kao u Švedskoj, nema nikakvog smisla, kao ni od Lučina praviti junaka, a bio je to na Euru u Mađarskoj na kojem uopće nije trebao biti. Njima treba općenito naći uloge s kojima će najviše pomoći momčadi. Možda i među njima slijedi selekcija, možda neće moći svi, ali taj odgovor je koliko na njima toliko i na Perkovcu. No, oni su ta četvorka - plus možda Ivanković iz Celja - koja je budućnost ove momčadi.
U trojci Duvnjak - Karačić - Cindrić imamo najbolju trojku reprezentacije, koja to nije uvijek pokazivala i osnovni cilj Perkovca je kako to iskombinirati s potentnom mladošću da bismo od ove vrhunske klase dobili najviše. Zna se što može Duvnjak u obrani, zna se što može Cindrić protiv dubokih obrana, Karačić na plitke... Puno toga se zna, ali mi smo nažalost lutali i zloupotrijebili njihovu klasu s tumačenjima "ovaj ne može ovo, onaj ono". Oni mogu strašno puno, jer da nije tako ne bi bili u Kielu, Barci i Kielcu.
Nekoliko ozlijeđenih
Na lijevo krilo se vraća Štrlek. Dok nije bilo Mandića nametnuo se Jelinić. Sada ćemo imati tri, dok sva tri ne mogu igrati. Hoćemo li tako izgubiti onog koji ne može trajno, najveće je pitanje, a takvu kvalitetu ne treba gubiti, jer se ne stvara iz dana u dan.
Na desnom krilu Glavaš se nametnuo, sada mu se priključuje i Šoštarić. Čupić zbog ozljede mora prikočiti. Glavaš je dosad igrao u malom klubu i ako ode u veliki na kraju sezone, njegov će se ritam jako promijeniti i dobro je imati igrača kao Šoštarić koji u Szegedu već godinama igra Ligu prvaka u kontinuitetu. No, sve te detalje se mora izbrusiti.
Kako će Hrvatska igrati? Brzo mora, to uopće ne smije biti upitno, jer bez brzog rukometa šanse za bilo kakav pomak naprijed nema. Ne smijemo biti robovi bilo kakve obrane, nju treba složiti po kvaliteti igrača koju imamo. Je li to 5-1, 6-0 ili 3-2-1 u kojoj je nekad igrao Goran Perkovac, vidjet će se. Uglavnom, moramo znati u kojem smjeru idemo. Ne možemo se voditi onom "danas ne ide ova, ajmo sad malo onu, danas ovaj igrač ne valja, ajmo sad ovog drugog malo". Ta nedosljednost nas je i dovela u ovu situaciju. I treba znati da će i u razdoblju koje slijedi biti teških trenutaka, ali da mi jednostavno u ovom trenutku nemamo izbora, jer moramo stvarati momčad koja će trajati jedno duže vrijeme.
Perkovac je u uvodu rekao da će ovi pozvani igrači plus nekolicina kojih nema - ne mogu u ovom trenutku kao Martinović, Jaganjac, Šipić... - biti ti na kojima će ustrajati u građenju momčadi za budućnost. A vrijeme će pokazati. Nema sumnje da će Perkovac uvesti red, dok ćemo o igri i rezultatu kad isto pokaže vrijeme. Nadajmo se samo da nismo zakasnili s reakcijom. Jer, onako realno, ovo je hod po jako tankoj žici. Nažalost, došli smo i do toga...