Pet godina prošlo je od najvećeg uspjeha hrvatskog ženskog reprezentativnog rukometa

U subotu, 20. prosinca navršilo se točno pet godina od najvećeg uspjeha hrvatskog ženskog reprezentativnog rukometa u povijesti, osvajanja brončane medalje na Euru u Danskoj. Nevjerojatna je lakoća s kojom se danas relativizira taj veliki uspjeh kojem sada nismo ni blizu. A trebalo bi biti drugačije, moralo bi biti, jer on bi trebao biti polazna točna svega dobrog što nam treba u hrvatskom ženskom rukometu.

Vidjeli smo na nedavnom Svjetskom prvenstvu da je toga jako malo i zato bi na “Ako ne znaš što je bilo...” ipak trebala zaživjeti u realnom vremenu. Slušati da je taj uspjeh slučajan je nevjerojatno, da ne upotrijebimo neki teži izraz, jer u sportu danas slučajnosti nema. Zanimljivo je da time barataju ljudi koji se takvom rezultatu nikad nisu ni približili i to je nešto što je nedopustivo. Kada je to slučajno, zašto onda slučajno opet ne napravimo neki takav doseg. Možda je i Portugal 2003. bio slučajan? Kakve su to gluposti i kome se uopće mogu i smiju tolerirati. I zašto?

Čuli smo i da nismo velesila. To je apsolutno točno, ali je točno i to da je ta mala Hrvatska koja postoji i danas do te medalje pobjeđivala Dansku, Mađarsku, Nizozemsku, Srbiju, Rumunjsku, Njemačku, što su ipak - rekli bi stručnjaci - većinom prave sile u današnjom rukometu. Ta “neka” Njemačka je danas svjetsko srebro, “slučajno”. Ta “neka” Nizozemska godinu dana prije tog Eura bila je svjetski prvak u Japanu, ta “neka” Danska je bila domaćin u Herningu, u utakmici za broncu nisu nam zabile gol 18 minuta, zabile su nam osam golova u drugom dijelu. Slučajno. E, takva stvar se nije mogla dogoditi slučajna, to je bio je produkt rada, selekcije i puno strpljenja. I zato se prisjećanje na to vrijeme nikad više ne smije dovesti u pitanje.

Izvjesno je da se na sadašnji način možemo samo udaljavati od onog tada ostvarenog. Izvjesno je da su igračice makar je to bilo teško doba korone, koja ih je slamala, bile vesele, rasplesane, nasmiješene i da nam takvog ozračja danas jako nedostaje.

Treba se prestati baviti glupostima, pričati gluposti i početi poštovati “ono što je bilo”, kako pjesma lijepo kaže i nije slučajno veliki hit.

Svako vrijeme nosi svoje, nijedno nije isto, stvari se ne trebaju uspoređivati, ali se trebaju poštovati, jer poštovanje je temelj bolje budućnosti. Naša u ženskom rukometu ne izgleda dobro. Nije izgledala ni prije te Danske dugo vremena, ali uvijek se sve vrati ako stvarno te želiš, poštuješ, ni na koji način nisi isključiv. Za prvo nismo sigurno, za druge dvije stvari smo sigurni da nam nedostaju. Zato bi bilo bolje zakopati ratne sjekire i shvatiti da je rukomet ipak početak svega. I te Kraljice šoka, zašto to nekog uopće nervira? Pa one su tako htjele, nakon medalje koju su donijele i koja će stršati još dugo, to je prava sitnica.