Odbrojavanje je u 2025. započelo; hrvatski rukometaši će 15. siječnja u 20.30, pred prepunom Arenom Zagreb, zakoračiti na parket u utakmici protiv Bahreina i zatim će dva dana kasnije igrati protiv Argentine na istom mjestu u isto vrijeme, a protiv jakog Egipta će 19. siječnja zaključiti prvi krug natjecanja na SP-u, koji Hrvatska organizira s Danskom i Norveškom.

Nakon toga će i u drugom krugu, u križanju sa skupinom G, od 22. do 26. siječnja igrati protiv tri momčadi iz kvarteta Slovenija, Island, Kuba, Zelenortski otoci, i također ostvariti dobre rezultate i izboriti prolaz u četvrtfinale. S kim će tada igrati (najizglednije s Francuzima ili Mađarima), koji bi trebali proći iz drugog dijela ždrijeba, ostaje nam vidjeti.

Bude li sve u skladu s ovim planovima i upravo spomenutim novogodišnjim željama, to će igrače Dagura Sigurðssona odvesti na polufinale u norveškom Bærumu. Bio bi to prvi nastup naših rukometaša u polufinalu nekog velikog natjecanja nakon Stockholma 2020., kad su na EP-u osvojili posljednje odličje, ono srebrno.

Rezultatski put rukometaša u stalnom je "up&downu", no ipak se mora primijetiti konstantna silazna putanja

Tada je reprezentaciju u povratničkom mandatu vodio Lino Červar, poslije kojega su ostvareni blijedi plasmani na SP-u u Egiptu 2021., EP-u 2022. u Mađarskoj i Slovačkoj, na SP-u 2023. u Poljskoj i Švedskoj te EP-u u Njemačkoj u prošloj godini, kada Hrvoje Horvat, a zatim i Goran Perkovac kao izbornici nisu ispunili uvijek visoka očekivanja. U istom tom razdoblju propušten je nastup na olimpijskom turniru u Tokiju 2021. te ostvaren slabi plasmana na OI u Parizu.

Već četiri godine na pet velikih natjecanja nije bilo dobrih rezultata te se, nažalost, ponavlja ono razdoblje nakon Atlante 1996., kad je poslije zlatnog olimpijskog odličja uslijedilo sedam godina nesreće i loših rezultata na velikim turnirima. Je li Hrvatskoj 2025. prekretnica?! Nadamo se da jest.

Kombinacija za uspjeh

Hrvatski su rukometaši u razdoblju od 1994., kad su samostalno nastupili na inauguralnom EP-u u Portugalu, dakle, u punih 30 godina, imali ogromne uspone i ostvarili velebne uspjehe, ali su i padali, da bi se ponovno dizali. Tako je to u sportu, tako je i u svakodnevnom životu. Kad se u konačnici podvuče crta, u tih 30 godina, pod dirigentskom palicom 10-ak izbornika, od kojih je uvjerljivo najuspješniji bio Lino Červar, hrvatski su rukometaši osvojili 14 velikih odličja, od kojih iskaču tri zlata - ona iz Atlante 1996., iz Portugala 2003. i Atene 2004., i to ih svrstava uz bok vaterpolista, koji su najtrofejniji momčadski sport u Hrvatskoj, sa 18 osvojenih odličja u istom razdoblju, od kojih je čak šest zlata.

Venio Loser i Ivano Balić u Ateni 2004.

ADRIAN DENNIS Afp

Na stranu usporedbe koje su uvijek nezahvalne, hrvatski je rukomet učinio čuda za promociju države, a suorganizacija predstojećeg SP-a bit će već četvrto veliko natjecanje na domaćem terenu nakon EP-a 2000., SP-a 2009. i EP-a 2018. godine. Sasvim dovoljno za zaključak da je riječ o nacionalnom "projektu" od izvanserijskog formata.

Trenutačnu generaciju koju će na SP-u predstaviti Dagur Sigurðsson ni po čemu se ne može uspoređivati s onom prvom zlatnom generacijom koju je, nakon europske bronce i svjetskog srebra Zdravka Zovka, nažalost pokojni Velimir Kljaić doveo do olimpijskog trona, ne može se uspoređivati ni s generacijom Line Červara, koja se također okitila pobjedničkim olimpijskim lovorikama. Ne može ni po čemu, no mladost s kojom Sigurðsson sada raspolaže u kombinaciji s iskustvom koju nosi Domagoj Duvnjak, koji igra svoj posljednji veliki turnir, mogli bi donijeti nešto lijepo za prekid lošeg razdoblja i plasmana od jednog osmog, dva deveta, jednog 11. i jednog 15. mjesta na pet posljednjih velikih natjecanja. Mogli bi, i tome se treba nadati.

Sve češće "ispod crte"

Rezultatski put rukometaša u stalnom je "up&downu", no ipak se mora primijetiti konstantna silazna putanja, čije je uzroke teško dokučiti. Ona proslavljena zlatna olimpijska generacija s Irfanom Smajlagićem, Patrikom Ćavarom, Zlatkom Saračevićem, Iztokom Pucom... tijekom 1990.-ih uzela je tri odličja, i zatim potonula u kaosu smjene i povratka generacije, ali je učinila veliku stvar. Još su više napravili Ivano Balić, Petar Metličić, Mirza Džomba, Blaženko Lacković, Slavko Goluža i ostali pod Linom Červarom i njegovim nasljednikom Golužom, kad su od 2003. do 2013. donijeli čak devet sjajnih metalnih kolekcija u Hrvatsku, od čega s dviju najviših stepenica pobjedničkog postolja.

Dani ponosa i slave: Horvat, Metličić, Balić, Duvnjak, Lacković

NENAD DUGI/CROPIX

To razdoblje najbolje generacije hrvatskog rukometa u povijesti izblijedilo je u posljednjem desetljeću, kad su od EP-a u Danskoj 2014. do olimpijskog turnira u Parizu, u godini koja je upravo "istekla", osvojena samo dva odličja - bronca na EP-u u Poljskoj 2016. i spomenuto srebro iz Švedske 2020.

Duvnjak je jedan od najboljih hrvatskih rukometaša u povijesti, ali nikad nije osvojio zlato

Gruba podjela na neke periode reći će sljedeće: nakon početnih muka, ostvareni su veliki uspjesi koji su kulminirali drugim olimpijskim zlatom; bio je to period u kojem su se hrvatski rukometaši stalno borili za najveće dosege. "Plakalo" se kad se nije moglo osvojiti zlato. Osvajana su u nizu srebra pa od 2012. do 2016. nezadovoljavajuće bronce. S izuzetkom 2020., redovito se nakon toga ostajalo "ispod crte"...

Otad traje "potraga za izgubljenim vremenom".

Kruna karijere

Bilo kako bilo, unatoč podbačajima na posljednja dva EP-a, posljednja dva SP-a te izostanku s jednog olimpijskog turnira i slabom plasmanu na drugom u Parizu, rukomet je u Hrvatskoj ostao "nacionalna klasa", sport koji je, uz nogomet, sposoban privući najveći broj gledatelja. Arena Zagreb će od 15. siječnja do kraja tekućeg mjeseca biti puna, rukometom zadojeni navijači vodit će svoje ljubimce do ostvarenja snova. A kada i ne bi bilo tako, pričekali bismo neku novu priliku - sljedeći EP u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj, sljedeći SP u Njemačkoj 2027. ili olimpijski turnir u Los Angelesu 2028.

Marin Šipić

TOM DUBRAVEC Cropix

Nažalost, Domagoj Duvnjak, jedan od najboljih hrvatskih rukometaša u povijesti, nikad nije osvojio zlato. Od svojeg prvog srebra na EP-u u Norveškoj 2008., do današnjeg je dana prošao "sito i rešeto", slavio je i tugovao i osvojio četiri srebrna odličja i isto toliko brončanih. Bilo bi zaista lijepo da dosanja ono jedino što mu nedostaje.

Zlato bi mu najljepše sjelo kao kruna karijere. Ne treba zato sumnjati da će upravo on, ali i svi njegovi suigrači, dati i zadnji atom snage da u Zagrebu započne i u Bærumu na lijepi način zaključi reprezentativnu karijeru. Ali i istodobno - da označi trenutak novog uspona hrvatskog rukometa do pozicije koja mu na rukometnoj karti svijeta i pripada. Treba u to vjerovati, jer sport tako često piše najljepše životne priče...