Milković i Horvat, Zovko, Arslanagić, Nekić, Kljaić, Duvnjak, Čavlović, Glavaš, Puljević. Zatim ponovno Kljaić, Zovko i Milković, Červar, Goluža, Babić, ponovno Červar i Horvat. Kao u nekom kvizu ili ispitu znanja - nastavite niz. Mnogima, posebno onima malo mlađima, gornji popis prezimena značit će malo ili ništa, zvučat će poput nasumice nabacanog adresara.
Ipak, nije baš tako, to je kronološki popis trenera koji su u posljednjih 30-ak godina, duže ili kraće, s manje ili više uspjeha, vršili dužnost izbornika hrvatske muške rukometne reprezentacije. Sada se, nakon novog kiksa na SP-u u Švedskoj, postavlja pitanje - tko je taj koji će nastaviti niz. Tko je čovjek koji će izvući brod iz nemirnog mora i uvesti ga u mirnu luku? Tko će, i ako će, naslijediti Hrvoja Horvata?
Veliki su izgledi da će to biti Goran Perkovac, zlatni kapetan zlatne olimpijske generacije iz Atlante 1996., kreator prvog velikog hrvatskog olimpijskog zlata uopće. Perkovac je u potpunosti otvoren:
- Da, ja sam taj, želim to već dugo, moje je srce veliko kao planina, i želio bih u naš rukomet uložiti sve svoje veliko iskustvo i znanje. U taj bih projekt unio svoj entuzijazam, volju i radni moral; nadam se da ću dobiti priliku.
Perkovac je zaista po svemu čovjek koji je zaslužio tu čast, ali naglašava da se ne "gura preko reda":
- Nadam se da ću dobiti tu priliku, naravno, ako u HRS-u ne odluče zadržati Horvata ili izabrati nekog drugog. Znam samo to da bih u to dao cijelog sebe, kao što sam to radio dok sam bio igrač, i svih ovih godina kao trener. Siguran sam da bih bio idealno rješenje...
Baš kao i svi, Perkovac je svjestan da su radikalni rezovi nužni:
- Imali smo sve kao na dlanu, imali smo sada na SP-u najslabiju grupu, križali smo se s onom u kojoj je samo Danska. Imali smo otvoreni put prema četvrtfinalu, imali smo olimpijske kvalifikacije, a nismo uspjeli. Nažalost. Nakon kiksa na SP-u u Egiptu prije dvije godine, nakon osmog mjesta na EP-u, i sada devetog mjesta, nakon propuštanja olimpijskog turnira, jasno je da se nešto mora mijenjati.
U čemu smo pogriješili?
- Izbornik koji nije ostvario rezultat s reprezentacijom koja je potentna i ima mlade igrače koji mogu nastaviti putem uspjeha. Zašto se to dogodilo? Trebamo svi zajedno sjesti i reći što nam je raditi. Možda će Horvat dobiti još jednu priliku, možda će izabrati nekog drugog, sve je moguće. U trenerskom poslu, u tom smislu nema puno mudrosti, rezultat je taj koji odlučuje, a mi ga već neko vrijeme nemamo, i to mora prestati.
Perkovac smatra da je u Švedskoj trebalo biti bolje...
- Mi možda nemamo igrača kao što je Mikel Hansen, ali imamo puno mladih, dobrih igrača, i neki su to i pokazali na SP-u. No, lutalo se previše, obrana nije bila na razini. Već neko vrijeme ne prati nas niti sreća. A sreća je bitna komponenta u cijeloj priči. Naši su se nogometaši sa SP-a u Kataru vratili kao narodni heroji, Zlatko Dalić hoda okolo, smiješi se i pozira, i sve što kaže je "zakon". A što bi bilo da je Romelu Lukaku u grupi "skinuo sljepačke naočale"?
Čime biste se prvo pozabavili ako vas izaberu za izbornika?
- Prvo se treba ozbiljno analizirati u čemu je problem, nek‘ sjedne i 30 ljudi koji su u uključeni u rad saveza i reprezentacije. Osobno bih formirao neku B reprezentaciju, iz nje bi najbolji ulazili u A reprezentaciju, a u obje bi se radilo na potpuno istom principu. Oni koji bi bili najbolji, uhodani i spremni, ulazili bi "unutra" bez prevelikih drama. Kada smo mi svojedobno odlazili na olimpijski turnir u Seulu 1988., gdje je osvojena bronca, imali smo pripreme četiri puta po deset dana. Tada se nije moglo dogoditi da se u najvažniju utakmicu, a sad je to bio Egipat, uđe potpuno nespreman.
Hrvoje Horvat, dakle, snosi najveću krivnju?
- Trener je uvijek kriv, to je jasno, no puno je tu faktora. Mi danas nismo u "top 5" svjetskih reprezentacija, no treba učiniti sve da to opet budemo. A vjerujem da možemo. Ne treba previše razapinjati Horvata, znamo svi da je htio najbolje, koji to trener ne želi? Nije Horvat za sve kriv, ali mi često volimo pljuvati one prije nas. Ne volim kad netko kaže da Ivica Obrvan nije dobar trener jer nije imao rezultate. Smijenjen je iz PPD Zagreba, i Goluža sada ima rezultat. Nije rezultat došao preko noći - i Obrvan je zaslužan za to što Goluža sada pobjeđuje. Nije, dakle, ni Horvat za sve kriv, no mislim da je promjena nužna...
Nije Horvat kriv ni za neprimjereno ponašanje pred kamerama nakon posljednje utakmice?
- Ne bih to komentirao, nije bilo korektno, ali na to odgovor može dati samo on. Ponavljam, svi zajedno trebamo sjesti, čak i ljudi iz Saveza trebaju ponijeti dio odgovornosti. Bitno je samo to da se donese rješenja na dobrobit rukometa.
Da se ne ponovi ono što se dogodilo nakon Atlante, kad je nakon olimpijskog zlata uslijedila najveća kriza?
- Tako je, no situacija nije sada potpuno ista. Tad je većina nas, glavnih igrača, zaista bila u zenitu, malo je bilo onih rođenih u 1970-ima. Sada imamo dosta mladih igrača koji obećavaju. Vjerujem da se neće nastaviti kao tada, kad čak šest godina nismo mogli osvojiti ništa. Uvjeren sam da se sada možemo vratiti, i učinit ću sve, pruži li mi se prilika.
Mnogi su mišljenja da se s reprezentacijom godinama "luta". Kakav je vaš stav?
- U reprezentaciju se ulazilo samo tako, i ispadalo još lakše. Ozbiljne reprezentacije znaju da je najvažniji kontinuitet, jer danas nema vremena za pripreme kao nekad, raspored je pretrpan. Zato treba biti malo konstantniji, jer je lakše brzo uigrati neke akcije ako je većina igrača već igrala zajedno. Tako to rade Francuzi, Španjolci, Danci... Mi smo u pripremama za SP igrali s Izraelcima, Talijanima i Makedoncima, a trebali smo imati nekog jakog protivnika da vidimo gdje smo. Ovako je sve ispalo krivo.
Perkovac je pred ulaznim vratima, i najvjerojatniji je Horvatov nasljednik, no nije još sve gotovo, daleko od toga...
- Čuo sam se s ljudima iz Saveza, to je zasad sve, no ne bih ništa dodatno komentirao. Ponovit ću, voljan sam, mislim da mogu pomoći, uvjeren sam u to, no treba pričekati što će i kako odlučiti odgovorni u HRS-u. Više od svega bih to želio, a što će biti, pokazat će vrijeme.