Hrvatska rukometna reprezentacija na ovom je Svjetskom prvenstvu podsjetila na slavne dane svojih prethodnika koji su osvajali europske, svjetske i olimpijske medalje. Među legendarne hrvatske reprezentativce svakako spada i "haubica iz Marofa", Blaženko Lacković, koji je početkom 2000-ih činio našu ubojitu vanjsku liniju s Ivanom Balićem i Petrom Metličićem.
Lac danas živi i radi u Njemačkoj, pomoćni je trener rukometaša Hamburga, no podrazumijeva se da pozorno prati sva zbivanja na svjetskoj smotri. U fokusu je, naravno, Hrvatska.
- S obzirom na to da smo igrali kod kuće, što nosi dodatni teret, uspjeli smo to pretvoriti u dobru energiju. Prije svega, napravili smo junački zahvat hrabrosti u nekim utakmicama, gdje smo nošeni srcem i publikom preokrenuli rezultat. Dobili smo te utakmice u teškim fazama, pogotovo onu s Mađarima u četvrtfinalu. Takav luđački preokret možeš napraviti samo kad si euforičan i fanatičan - smatra Blaženko Lacković.
Ističe kako je upravo to najveća prednost hrvatske reprezentacije na ovom turniru.
- Velik je dobitak da su neki naši igrači u tim trenucima pogodili neke bitne lopte. Primjerice Šipić, koji je jako dobar napadački i obrambeno, pa naša desna krila s visokim postotkom šuta, Mandić koji je u pravo vrijeme bio u sastavu prije nove ozljede, pa Martinović i Maraš... Srna je u odlučujućoj fazi utakmice s Mađarskom odigrao "luđački", vukao dok je trebao i ostao miran kod zadnjeg pasa za Šipića. Napravili smo jedan dobar miks između brze igre i igre preko pivota i krila, ali vidjelo se da je jako teško igrati na postavljenu zonu i protiv dobro postavljene obrane. U tom segmentu imamo potencijala, tu smo se dosta mučili, no našli smo neka individualna rješenja. No, kad malo bolje pratimo, praktično svaka momčad više-manje ima problema na dobro postavljenu obranu.
Naravno, nije Lac zaboravio ni naše sjajne vratare Dominika Kuzmanovića i Ivana Pešića.
- Golmani su nam dali više od sigurnosti; Kuzmanović je zaključao vrata u odlučujućim fazama bitnih utakmica, branio je dobro, a onda se Pešić protiv Mađara istaknuo važnim obranama u odlučujućim trenucima. To se jednostavno mora poklopiti... Ne možemo reći da je bilo lepršavo u smislu igre, ali nikad to nije bilo tako. Rukomet se i igra sa srcem.
Prvi put nakon Eura 2020. naši su rukometaši u borbi za odličja.
- To je ono što se broji, što je najbitnije, što smo samim domaćinstvom i htjeli postići, da se uz prednost domaćeg terena vratimo u Top 4 i da budemo ponovno primijećeni na rukometnoj sceni. Tamo i pripadamo, ali nije lako takve ciljeve ostvarivati. Danska odskače, onda dolaze i sve ostale ekipe, od Francuske, Portugala, Njemačke, nas... Mađari su se pokazali kao tvrd orah, Egipat je tu, a i Švedska, Norveška, Island... Taj srednji dio je jako gust, i puno toga ovisi o igračkoj formi ili danu.
Hrvatska je do polufinala stigla s ozlijeđenim Duvnjakom, koji ulazi na igrača više, bez Cindrića, a u četvrtfinalu i bez Karačića. Tek je mladi Pavlović po vokaciji srednji vanjski?
- U tim okolnostima Lučin je jako dobro iskoristio svoju šansu, i Srna je bio jako dobar. Realno se tu taktički ne može puno toga reći, jer igrali smo sa srcem, jako puno jurišali na gol, ulazili u dvoboje srčano i hrabro. Jest da smo se mi tražili, a Mađari su se za nas jako dobro pripremili. Ilić je imao vanjski šut, pivot Banhidi radio nam je puno problema na crti, isto kao i duge lopte na krilo ili cepelin na 5-1 obranu ako ona nije dovoljno gusta i kompaktna. U svakom slučaju, jako teško je igrati bez pravog srednjeg vanjskog, ali to smo riješili individualnom kvalitetom i srcem na terenu.
Što je novoga u igru reprezentacije donio prvi strani izbornik hrvatskih rukometaša, Dagur Sigurdsson?
- U nekom taktičkom, igračkom smislu postoje te neke akcije koje mi više-manje pokušavamo igrati. Vjerojatno je donio neki svoj karakter u ekipu, način na koji komunicira s igračima. Hrvatska je uvijek igrala sa srcem, igra i sada. To je nešto što imamo u našem karakteru, Hrvatska je to uvijek imala. On je iskusni trener, puno toga se potrefilo, teške su bile utakmice, a on je u tim trenucima djelovao mirno, i to je ono što je u redu. Trener može donijeti određene promjene, ali uvijek to ovisi i o kvaliteti same ekipe. Najbitnije je da se osjeća da ima podršku.
Navikli ste na pune dvorane u Njemačkoj, što kažete na ozračje u Areni Zagreb?
- Mogu samo ponoviti ono što kažu naši dečki i svi koji su bili na utakmicama. Koliko vidim, igrači zahvaljuju navijačima, ističu da su nevjerojatni, odlični. Na to pitanje ipak najbolje mogu oni odgovoriti. Arena je prekrasna i sad vidimo koliko nam znači kad u svijet iz nje šaljemo neku lijepu sliku.
Može li ovo Svjetsko prvenstvo predstavljati početak novog uzleta hrvatskog reprezentativnog rukometa?
- Polako... Samo polako. Prvo treba analizirati ovo prvenstvo kad završi, znamo svi koliko toga jedna lopta može odlučiti. Mi smo s tom jednom loptom doslovno bili između euforije i tragedije. Vidjeli smo Nijemce, Portugalce... Treba kopati, raditi, truditi se, grebati, dati zadnju kap znoja i krvi. Uvijek je tako bilo, ne trebaju nam sad neke megalomanske najave, moramo nastaviti marljivo raditi i ići korak po korak, a ujedno ostati mirni i skromni. To je cilj i to je uvijek najbolji put. Činjenica je da smo stvarno dobro pokriveni s vratarima, na napadačkim pozicijama dolaze mlađi. Trebat će zamijeniti Duvnjaka i Karačića, vidjet ćemo što je s drugim pozicijama, ali neće biti jednostavno. I drugi rade i ulažu. Pogledajte portugalsku školu rukometa, kako su se oni podigli, koliko novca ulažu u rukomet. Tu je i tradicionalna skandinavska škola, Nijemci žele više i ulažu jako puno, imaju najjaču ligu na svijetu. Moramo biti realni, uvažiti konkurenciju i spoznati gdje se mi nalazimo u toj priči - zaključio je Lacković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....