Samo dva sporta u Hrvatskoj mogu euforično ujediniti naciju, za trenutak “zamrznuti” Lijepu Našu, “prikovati” Hrvate uz TV prijamnike, izmamiti kasnije na ulice u slavlje. Samo nogomet i rukomet. I točka. Rukomet je odavno već drugi sport u ovoj državi, a ovosiječanjsko SP je to samo utvrdilo. Neke su slike i brojke nestvarne. Prema službenim podacima, milijun i 300.000 TV gledatelja prijenosa protiv Slovenaca, a čak milijun i 600.000 tisuća protiv Francuza. Osobito doimlje onih 5.000 ljudi u jednom, ne tako baš velikom Karlovcu, koji su uz bengalke ispratili dečke na polufinalnu tekmu. Hrvatska je jednostavno živjela minula dva tjedna, a živi i još uvijek za rukometnu vrstu. Epicentar je dakako bio na zagrebačkom Laništu, u Areni, najvećem zatvorenom sportskom objektu u našoj domovini.
Bili smo ondje od 1. kola do polufinala, te iz “prvog reda” pratili tu rukometnu raspjevanost. Kako na terenu, tako i na tribinama. Ukupno je najmanje 120.000 gledatelja u 8 utakmica pohodilo Arenu, bodrilo Sigurdssonove izabranike. To je više od stanovništva Rijeke, zamalo populacija Splita, drugog po veličini grada u državi. To je ono što se može brojkama izraziti.
Decibele malo teže, a emocije... njih se ne opisuje. To se doživljava. Ono što osobito valja naglasiti je sjajna ispunjenost. Puna kuća. U početku, mi kakvi jesmo kao narod, volimo unaprijed sve kritizirati, gledati kroz zatamnjene naočale, “brundali” smo o cijenama. Je, visoke, ali takve su svjetske i bok. U konačnici, Arena je bila ispunjena. Sjećamo se, kojih pola sata prije Bahreina i 1. kola, primih 2-3 poziva, a sadržaj upita isti - “Kaj, prazna je dvorana, jel’? Vidim na telki, prazno.”
Ne, nije! Ne znam odakle to i zašto takav defetistički pogled u startu. Odgovorih tada.
- Ne, evo me tu, na tribini. Ne znam što je na TV, što oni prikazuju, ali znam što vidim. Možda 500-1.000 slobodnih mjesta. Ali i pola sata do početka!
Kasnije više nije bilo takvih upita, a glede Zelenortskih otoka, to je ovaj novinar već napisao. U Arenu je Zelenorčane došlo pogledati 8.450 gledatelja! Malo li je? Odgovor prepuštam svakome tko ovo čita, neću nametati mišljenje. Navijanja glede, ono je očekivano raslo iz utakmice u utakmice. Baš onako kako bi se i očekivalo. Nije trebalo odveć bodriti protiv Bahreina, Argentine, pa ni protiv Zelenortske Republike. No, Egipat je malo bio “uspavao” publiku, a još više početak sraza protiv Slovenije. Sjećate se oni 0:5. Tu je izostao, u tom trenu navijački impuls. Jako je lako navijati kad je dobro, kad se vodi, daju golovi (Island), ali kad se nadviju tamniji oblaci, e tada navijač treba dati rodu glas. To smo tada, držim opravdano malčice kritizirali. Ma, više upozorili.
U kasnijim utakmicama više nije trebalo. Protiv Mađara se navijalo tako gromko da su izazvani valovi na Balatonu, a Francuska... do Pariza se čulo. Sami Francuzi su priznali da su im se odsjekle noge. A baš smo to na stranicama SN zazivali na dan tekme. Ne pogrde, nego gromko navijanje nama, a fućkanje njima. Da ne čuju ni misli svoje. To smo dobili. Vulkanska navijačka erupcija.
Uh, da nam je stvarno finale u Areni... Bili bi prvaci, garant. Potpisujem. Dobro, morti bumo i ovako, gore, u Oslu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....