Nikad ne znaš gdje ćeš naći... Goran Perkovac je za sljedeći tjedan na kontrolno okupljanje reprezentacije u Zagrebu pozvao mladog riječkog vratara Frana Lučina (22). Ne slučajno, jer Lučin brani odlično u dresu novosadske Vojvodine s kojom je nedavno osvojio i Europski kup obranivši u dva finalna susreta protiv norveškog Naerboa čak 20 lopti. Osim toga, Vojvodina je ponovo prvak Srbije, dogodine će s tim naslovom igrati i Europsku ligu, do kraja sezone ostalo je finale Kupa u dva susreta protiv Dinama iz Pančeva, što je realno da uspije osvojiti s čime bi sezona bila zatvorena savršeno sa tri naslova. Pritom treba dodati da je u prekinutoj SEHA ligi Vojvodina došla i do plasmana na Final Four, prvi puta u povijesti.
E, u toj Vojvodini brani Fran Lučin kojem su samo 22 godine i još je uvijek poznatiji kao brat već dobro znanog Tina Lučina, standardnog reprezentativca u poljskoj Wisli.
U Zametu od sedme godine
Fran pak ima sjajnu sezonu u Vojvodini...
- Moram priznati da sam jako zadovoljan. Kada sam dolazio bilo je nekih sumnji, ali na kraju se sve pokazalo kao pun pogodak. Radi se odlično, na putu smo da osvojimo sve ove sezone. Uz trenera Rojevića koji ima veliko povjerenje u mene, radim s trenerom vratara Aničićem. Dolazak u Novi Sad bio je pun pogodak.
Vjerojatno niste ni sanjali da biste tamo mogli pronaći sve što ste tražili?
- Ni slučajno. Ispalo je sasvim iznenada, što bi se reklo u posljednji trenutak u srpnju kada su stvari inače već riješene. Bio sam u njemačkom Eisenachu, bilo mi je super, ali oni su već složili momčad za dalje i ja sam morao tražiti novu sredinu. Drago mi je usput vidjeti da su uši u prvu Bundesligu. Vojvodina se javila, pristao sam i ispalo je super.
Put je bio čudan?
- Pa je, u Zametu sam bio od sedme godine. Danas kada gledam da su u drugoj ligi mi je jako žao, gotovo nestvarno, jer imali smo top momčad kada se Tin vratio iz Zagreba. Bio je Načinović, Glavaš, Martinović, Starčević, ja... U Zametu sam sve naučio od Valtera Matoševića kojem sam uvijek zahvalan, ali to nije prošlo. Išao sam u Umag, bio tamo tri sezone, bilo je dobro, onda pola sezone Eisenach, isto mi je bilo dobro, sada Vojvodina. Da ću se tu skrasiti, nisam ni pomišljao.
Što to trener Rojević radi tako dobro u Novom Sadu?
- Prvo, klub je odlično organiziran i radi se jako dobro. Drugo, bitno se pojačao, dolaskom Puhovskog dobio je veliki plus. Tu su odlični Milić, Grozdanić, mladi reprezentativac Rogan, s Pušicom smo dobili stabilnost u obrani. Branio sam na početku sa Alžircem Drissuom, sada sam u tandemu s domaćim vratarom Arsenićem. Klub je na dobrom putu, dogodine ćemo igrati Europa ligu koja će za nas biti kud i kamo veći izazov od Europskog kupa i to mi je velika želja. Svjesni su svi da se za to trebamo ojačati i mislim da sve ide u tom smjeru.
Možda je to što tražimo
Kako ste zadovoljni kvalitetom rukometa u Srbiji?
- Pa, moram priznati da kada sam dolazio nisam bio baš optimističan. Ali, sada mogu reći da se dobro radi, da ima dobrih momčadi od kojih bez problema možeš izgubiti. To su u prvom redu Partizan, Dinamo Pančevo i Metaloplastika. No, Vojvodina je nešto kao Zagreb u Hrvatskoj u ovom trenutku.
Vi i Vojvodina?
- Moj ugovor traje još iduću godinu, onda ćemo vidjeti. Zasad je sve super, zadovoljan sam.
Zadovoljan je izbornik Goran Perkovac koji vas je pozvao na okupljanje?
- Jako sam sretan zbog toga, to mi je veliko priznanje i svakako ću dati sve od sebe. Sezona je u finišu, čeka nas još finale Kupa protiv Pančeva, ali očekujem da to riješimo kako treba i da s tri naslova stignem na okupljanje.
Vi Lučini ste “na sporom paljenju”, i Tinu je trebalo nekoliko sezona da dođe sebi, planuo je tek u Wisli. Tako je i s vama u Vojvodini. Koliko ste u kontaktu?
- Ha-ha, valjda je to normalno, ne znam. U kontaktu smo stalno, uvijek kada može pogleda moje utakmice i opasno me iskritizira, ja njegove na isti način, ali moram reći da je jako dobar i da se odlično snašao u Poljskoj. Sanirao je ozljedu, sada s mjesec dana stanke nakon sezone bit će kao novi.
Fran Lučin, škola Valtera Matoševića, osvajač Europskog kupa, 22 godine, 190 centimetara visine. Nikad se ne zna... Možda je to što tražimo.