Nećemo braniti broncu sa posljednjeg Eura u Danskoj. Realno, nitko normalan se tome nije mogao ni nadati. Zašto? Zato što u sportu danas slučajnosti nema, zato što u sportu postoje pravila koja se moraju poštovati i na kojima se gradi rezultat. Mi se stvarno nemamo zašto uloviti. U dvije godine otkad smo promijenili stvari osvajanjem bronce, baš se ništa pozitivnog nije dogodilo u hrvatskom ženskom rukometu. Postali smo konkurentni, to je istina, redovno smo na velikim natjecanjima, i to je istina, ali u ovim okolnostima to je očito plafon.
Rekli smo već da nas je malo, da nemamo širok izbor da nam se ispadanje neke glavne igračice ne bi vidjelo. Jednostavno, nemamo zamjene za njih, a realnosti su svakodnevnica. Pa u realnostima piše da smo ostali bez Ćamile Mičijević, koja je više od igračice u oba pravca za ovu reprezentaciju, da smo ostali bez Dejane Milosavljević, kojoj je trebalo dvije godine da prihvati činjenicu da može i počne tako igrati, a kada je to učinila - ozlijedila se. Da smo ostali bez forme Lare Kalaus od prije dvije godine nakon njene teške operacije ramena, da su se u međuvremenu pojavile dvije mlade igračice i pokazale se jako dobrima - Klara Birtić, prvo ime Lokomotive ove sezone, uz Stelu Posavec i Leu Franušić, koja je pod Goranom Mrđenom pokazala lani - donijevši Kup Podravki - da je igračica za ozbiljnije stvari u rukometu. Onda smo ostali bez iskusne Ane Turk koja ne gubi i ne promašuje previše lopti, bez Josipe Mamić koja je pala u formi, pa se ozlijedila kada je otišla u Rumunjsku, a koja je na prošlom Euru bila odlična.
Ozljede su desetkovale to malo što imamo. Lijepo je biti reprezentativac, ali igrati na tako visokoj razini rukomet je jako zahtjevno i pola ovih igračica koje smo vidjeli u Ljubljani teško bi u nekim boljim okolnostima našlo mjesto u reprezentaciji. U perspektivi da, ali tek kada se za to istinski nametnu na velikoj sceni. Ovako je za njih velika scena bila "Disneyland" o kojem su sanjali kada su počinjale igrati rukomet. San ne treba kvariti, ali to je činjenica koju treba poštovati. Jako je hrabro u takvim okolnostima igrati Euro i još je hrabrije pokazati da se može sa svakim. Mi smo s Norveškom igrali 45 minuta u egalu, mi smo Mađarsku dobili, mi smo se izvukli u teškoj utakmici sa Švicarskom koja se za Euro zagiravala s Danskom, Norveškom, Španjolskom i Francuskom, mi smo Sloveniju stigli s -3 na +2 i imali ih u šaci, mi smo Danskoj sredinom drugog dijela bili na -2. Mi u svim tim utakmicama nismo primili više od 30 golova. Mnogima je to jednostavno, a to nije uopće jednostavno i pritom uopće ne branimo ono što je ostvareno u Sloveniji.
Što bismo trebali? Naše igračice su daleko od elite. Podrvaka je lani u Ligi prvakinja osvojila dva boda, Lokomotiva ove godine još niti jedan, gubi po 20 razlike... Naše igračice, s izuzetkom Ivane Kapitanović koja brani u Rapidu iz Bukurešta i Ane Debelić koja nosi dres norveškog Kristiansanda, ne igraju u eliti najjačeg klupskog natjecanja u Europi. Većina njih je u malim klubovima u jakim rukometnim zemljama, a mi nemamo snage - prevedeno: novca - da sve te igračice skupimo i da od njih napravimo klub koji bi pod hrvatskom zastavom igrao Ligu prvakinja, znatno bolje nego što čine danas. Zašto bi Tea Pijević branila u Albi iz Szekesfehervara, Dejana Milosavljević igrala u Siofoku, zašto bi Valentina Blažević bila u rumunjskom Buzauu, kao i Kristina Prkačin, zašto bi Katarina Ježić igrala u turskom Kastamonouu, kada ta Turska u odnosu na nas nije nigdje, zašto bi Dora Krsnik bila u Mioveniju, Paula Posavec u Targi Jiu, klubovima za koje mnogi slabiji pratitelji rukometa nisu ni čuli, makar su u jakoj rumunjskoj ligi. A Lokomotiva s mora krpati kako može pa dovede strankinje koje su daleko od svojih nacionalnih selekcija. Ono što može, to je to.
Muška situacija nam je slična, jako slična, makar ne toliko teška kao ova ženska. Razlika je u tome što imamo još uvijek glavne igrače na super destinacijama, kao Cindrića u Barceloni, Duvnjaka u Kielu, Karačića u Kielcu, ali s njihovim odlaskom ćemo imati jako sličnu situaciju kao i u ženskom rukometu, jer ćemo početi gubiti igrače za elitu, tako i priključak s njom. A nemamo mogućnosti da neke mandiće, martinoviće, šarce, načinoviće, jaganjce, glavaše, mihiće, lučine, šušnje, pilipoviće... skupimo u jednom domaćem klubu da bi taj klub u Ligi prvaka izgledao jače nego što to danas izgleda Zagreb. I zabavljamo se s nekim obračunima koji uopće nisu važni. To je osnovni problem. Rukomet ne vrti lovu koja bi mnogima bila zanimljivija i ta se stvar hitno mora promijeniti.
Naše lige su velikim dijelom - kako je rekao Nenad Šoštarić - kadetske. To su jako mladi igrači i igračice koje igraju pod malim obimom treninga, utakmice koje su apsolutno nekonkurentne s Europom. Vlado Šola je prije neki dan rekao da imamo trenere koji rade u klubovima kao dodatno nakon svog posla popodne, da im klubovi ne bi morali plaćati socijalno i mirovinsko. To puno govori. I to se na neki način na ovim velikim natjecanjima mora vidjeti.
Imamo puno ozbiljnih problema koje treba riješavati, a najmanji problem u tome svemu je da se na Euru ne ostvari rezultat kakav je netko zamislio u glavi. Pa, znate li da je Hrvatska prije bronce u Danskoj na tri eura uzastopno ispadala u prvom krugu, sada smo prvi krug prošli, i to sa dva boda protiv jake Mađarske koja ima nemjerljivo jaču ligu nego mi, koja ulaže nemjerljivo u odnosu na nas, a ne može nam ništa. Znate li da Hrvatska prije prošlog SP u Španjolskoj nije bila deset godina na svjetskom prvenstvu, usput rečeno i tu smo uz sve poteškoće igrali drugi krug. Nekima je to malo, nekima ništa. Ljudi imaju pravo imati svoj sud, ali moraju znati zašto se sve događa. Mislite li da su Norveška i Francuska slučajno dobre na ovom Euru? Pa, možete misliti, nije zabranjeno, ali zagrebete li ispod površine vidjet ćete koliko je to ozbiljan i sustavan posao. A mi se stalno nešto čudimo i kao razočarani smo.