Nema puno iznenađenja na SP u Poljskoj i Švedskoj, uglavnom sve ide zacrtanim putevima, a jedino smo mi malo odskočili od očekivanja i to nam sada već nije prvi puta, nego drugi, nadovezan na neuspjeh u olimpijskim kvalifikacija i na Euru lani. Padamo, brojke to pokazuju.
Reći ćemo opet da imamo dobru reprezentaciju, da je to utakmice protiv Danske dokazala, ali nemamo kontinuitet kao nekad, izgubili smo konstantu, radujemo se sporadičnim uspjesima, umjetničkom dojmu, a to nije na tragu Hrvatske koju smo gradili više od 30 godina. I sada je jasno da ti treba nešto napraviti, da treba preuzeti odgovornost za ovo što se događa i da je u tim događanjima ključ buduće priče. Ne možemo se svesti na priču ako prođe dobro, ako ne nikom ništa, idemo dalje. To je neozbiljno.
Europljanima je teže
A rukomet je i na ovom SP pokazao da evoluira. Nekome su ti koraci mali, ali ipak se događaju i nisu za zanemariti. Recimo, na ovom SP u drugom krugu natjecanja imamo reprezentacije iz pet konfederacija, što nikada nije bio slučaj u povijesti SP-a. Tu su predstavnici Europe uobičajeno najbrojniji, ali tu su po prvi puta i Sjeverna Amerika (SAD), tu je Azija pristigla Afriku, jer ima tri selekcije u drugom krugu - Katar, Iran i Bahrein, dok Afrika ima samo dvije, Egipat i Zelenortski otoci. Tu je, naravno, i Južna Amerika s Argentinom i Brazilom, dakle tu je već osam od 24 selekcije koje ne dolaze iz Europe i to je definitivno velika promjena za svjetski rukomet.
Možda se u ovom trenutku ona ne vidi kako bi IHF želio, ali je činjenica da se događa i da se ne smije zanemariti. Uostalom, sve su to velika tržišta, a na velikim tržištima uvijek ima više novac za rast u budućnosti. Egipat će vjerojatno biti jedini koji će od svih njih ući među osam najboljih i to je sljedeći korak koji dijeli ostale od jačeg napada na Europu.
Treba znati da Europi napor svjetskih prvenstva pada puno teže od ostalih, jer u godini između svjetskih prvenstava ima svoje Europsko prvenstvo, a svaki drugi puta i Olimpijske igre i taj ritam uz sva klupska natjecanja postaje doista ubitačan, što naravno pogoduje rastu ostatka svijeta u odnosu na Europu.
IHF se nalazi pred još jednom ozbiljnom i velikom prekretnicom. Njihovi organizacijski zahtjevi rastu iz godine u godinu, sve je to znatno skuplje nego što je bilo prije nekoliko godina samo. A s tim je i sve manje onih koji su u stanju nositi visoke organizacijske zahtjeve. Pa se organizacije dijele na više zemalja, a to je stvar koja jako povećava troškove svima i koja razbija natjecanje na nejednake dijelove, htio to netko ili ne. Zato će IHF biti prisiljen pronaći načine koji tu mogu pomoći da se natjecanje održi u za sport najboljim okolnostima.
Nekada je nezamislivo bilo da natjecanje ode izvan Europe, pa je 1999, otišlo u Egipat, 2005. u Tunis, 2015. u Katar i sigurno da je to jako utjecalo na promjenu svjetske rukometne karte. Pitanje je još tko bi se i kako još mogao uključiti i zato je jako zanimljivo vidjeti da je Brazil bio domaćin ženskog SP, da je sada unutra i SAD, da ogromne potencijale ima Iran, da je to dokazao Japan, da je kina možda najzanimljivije tržište ako bi rukometna priča zaživjela, a krenula je pa nakon korone naprasno stala.
Moustafe nema na SP
Europi sve ovo postaje preskupo, pa se snalazi, ali generalno će IHF morati otvoriti još poneku priču da bi ona koju je započeo 1999. u Egiptu nastavila napredovati. Hassana Moustafe nema na ovom SP, velom tajne obavijen je njegov nedolazak, a za realno je pretpostaviti da su u pitanju zdravstvene okolnosti, jer Moustafa bi sigurno bio tu. I zato će jako bitan biti naredno razdoblje u kojem će IHF tražiti kontinuitet. A od ljudi i tako sve uvijek počinje.