Totalna depresija, moglo bi se nazvati stanje u našoj ženskoj rukometnoj reprezentaciji nakon što smo pali protiv Mađarske i nismo izborili na olimpijske kvalifikacije ni četvrtfinale SP. Najviše zbog načina na koji se to dogodilo, jer to što se nama dogodilo protiv Mađarske teško se dvaput ponavlja. Da stvar bude gora, nisu cure i stožer mogli odmah doma, pa su čekali dan kasnije da bi se preko Kopenhagena vratile u Hrvatsku.
Katarina Ježić bila je pravi kapetan te naše reprezentacije, način na koji je igrala, krpala rupe doslovno samo je primjer kako se kapetan treba odnositi prema timu.
- Uvijek sve za reprezentaciju i za klub u kojem igram. Volim uspjehe, volim pobjeđivati i bilo i je jako teško vjerovati da nam se tako nešto moglo dogoditi. Meni i teže, jer nisam išla u London kada sam to izborila i zaslužila 2012. godine. Pokušavaš se pomiriti s tim, ali ne ide baš lako, nije ni nakon Londona, trajalo je...
Kako ocjenjujete naš nastup u Švedskoj?
- Dali smo sve od sebe, vjerovali smo, ali jednostavno zadnjih 15 minuta utakmice je neobjašnjivo i ne treba tražiti krivce, jer krivaca za tako nešto nema. Mogli bismo tako reći da sam i ja krivac jer sam promašila dva zicera. Žao mi je samo načina na koji smo izgubili. Pokazali smo i snagu i volju i karakter, ali…
Da nije bilo previše trošenja možda ne bi bilo promašenih zicera, da je bila Ana Debelić napadački bilo bi lakše… Dojam je da nismo bili spremni za jedno takvo natjecanje.
- Ne bih se složila, ostavljaš u utakmicama kao protiv Mađarske zadnje atome snage na terenu. Mislim da nije u tome bio problem. Mi smo samo čekali kraj utakmice, kao držimo sve pod kontrolom, bilo je još malo, pa još malo i izdržat ćemo, ali nismo. Ne bih to pripisala ni snazi ni bilo čemu drugome. Mogu tako reći i da su i sutkinje promijenile kriterij zadnjih 15 minuta utakmice. Ne vadim se na sutkinje, da ne bude zabune, ali mislim da su se i one izgubile u nekom trenutku. Dejanin (Milosavljević) gol ponište, dosude sedmerac, trebali smo mi to zabiti, ali nismo. Oni ne zabiju, pa im se lopta odbije u ruke i zabiju. Puno sitnica.
Zaključak je bio tužan za nas?
- Užasno mi je žao jer smo zaslužili više od ovoga posebno s novim izbornikom koji se jako dobro snalazi u toj ulozi. Bilo je grešaka, ali ima ih svugdje i uvijek. Svi ih imaju. London je ostavio posljedice na mene i jedino o čemu razmišljam za utjehu je da će moja karijera još dugo trajati i to mi daje mogućnosti da se nadam se još dva puta borim do Olimpijskih Igra. Znam da se snovi ostvaruju, nekom prije nekom poslije, a nekom nikada ako ode prije vremena. Vjerujem da ću otići na Olimpijske Igre s ovom ekipom.
Kako ocjenjujete sveukupnu nastup na SP?
- Zadovoljna sam načinom na koji smo odigrali, kako smo se ponašali, kakva smo ekipa bili. Nisam zadovoljna, ali sam ponosna na način na koji smo to iznijeli. Ana Debelić nam je falila, uvijek bi nam falila kada je nema. Ali ne bih rekla da je netko bio tu, da bi bilo drugačije. Nažalost nije bilo dovoljno za to što smo došli.
Senegal je bio opomena?
- Senegal je bio friški, prva utakmica, OK su dok su imale snage, tada su namučile i Švedsku, a kasnije je bilo drugačije.
2020. smo na Euru osvojili broncu na koju smo silno ponosni, ali na tom prvenstvu smo bili znatno bolji?
- 2020. je bila za pamćenje. Da, bili smo u nekoj euforiji, sreća nas je pomazila, sve je išlo jedno s drugim. Ovaj puta je bilo drugačije uz sve promjene koje su se izdogađale uoči prvenstva, upoznavali smo neke nove stvari, prilagođavali smo se… Svako prvenstvo za sebe i to se ne može uspoređivati. Da je falilo energije, apsolutno ne. Mi smo i dalje isti, radimo iste stvari, ali za neke stvari treba vremena za koje smatram da će doći.
Jeste li uspjeli pratiti ostatak SP?
- Pratili smo sve, kada god nismo imali utakmice ili trening. Vrh je isti, tu su Norveška i Francuska, Danska makar je izgubila od Japana, Švedska koja je jaka, ali koja još u prvoj fazi nije bila u najboljem izdanju. Mislim da se sam vrh neće puno promijeniti u odnosu na sve prošle godine – zaključila je kapetanica Hrvatske Katarina Ježić.