E ovako. Evo osnovnog pitanja i odgovora na sve što nam se trenutno događa. Tri godine smo se zapustili, nismo napravili ništa otkad se nismo plasirali u Tokio. A znali smo da nas čeka Pariz, da smo domaćini SP 2025. Igralo se na rezultat i sve što se događa danas je rezultat toga. Rezultat dobili nismo, dok nismo dobili ni snage koje bi nas trebale nositi u vremenu koje dolazi. Ostali su samo brojni upitnici, sumnje.
Osnovno, da je 70 posto igrača koje smo vidjeli u Eindhovenu i Osijeku, samo 70, bilo u sastavu koji je bio na SP u Švedskoj, u nedjelju bismo u Osijeku lako pobijedili Nizozemsku. A nama je za to falilo iskustva, uigranosti, rutine. Da su ti igrači odigrali na SP u Švedskoj utakmice protiv SAD, Maroka, Belgije i Bahreina, danas bismo sigurno imali znatno više sigurnosti i mogućnosti. Uostalom, ne bismo sigurno bili devet razlike slabiji od Egipta. Ali, nisu odigrali, nismo dobili ništa, smijenilo se izbornika Hrvoja Horvata, dovelo novog Gorana Perkovca od kojeg se sada kao nešto očekuje. A što je realnost?
Dječaci vratili nadu
Realnost je da mislimo da smo bolji od svih, posebno od Nizozemske, ali to ustvari i nije tako. Možda imamo bolju perspektivu, ali nismo bolji, prihvatili to ili ne. I ako se pogleda utakmica protiv Nizozemske, nas su vukli Načinović na crti te u vanjskoj liniji Lučin, Šarac, Sirotić, Klarica i Maraš koji nikad prije prošlog tjedna nisu odigrali utakmicu u istom sastavu. Mi smo promijenili sredinu obrane, s tom novom obranom išli smo na jako dobro uigranu Nizozemsku, što je bio “pištolj u čelo”. Mi smo u dvije utakmice koje smo odigrali s Nizozemcima igrali bez izmjene obrana - napad, čime smo ostvarili ono o čemu su mnogi samo godinama pričali. Dakle, može se. Za to je potrebno vremena i zato je sada kritičarima najlakše izvući mač i mahati, ali je sigurno da su dječaci u toj utakmici protiv Nizozemske vratili nadu u ono što je stvarno Hrvatska u rukometnom smislu.
Oni možda neće biti broj 1 u skupini, ali kako je ždrijeb poludirigiran, kao broj 2 smo u skupini u Mannheimu već sada, samo je pitanje hoće li nam doći Francuska ili Španjolska. Ali pred dečkima je izazov pobijediti u Grčkoj, pa Belgiju doma i čekati kraj s devet bodova. Možda će biti drugi u tom slučaju, jer je Nizozemska međusobno bolja, ali ni tu nema drame kako smo rekli.
Mogli smo dobiti tu Nizozemsku, makar smo gubili šest razlike u prvom dijelu i dva razlike s loptom protivnika deset minuta prije kraja. A ti dečki su uspjeli izboriti meč-loptu i Domagoj Duvnjak je mudro stao na nju, najpametnije moguće, makar mu je možda žao nakon utakmice. Jer da je jurnuo, mi neuigrani kakvi smo, mogli smo promašiti, izgubiti loptu, primiti gol od Nizozemske za tri sekunde i izgubiti utakmicu. I šta onda? A ovako je Duvnjak mudro čekao kraj, opalio i samo malo sreće mu je nedostajalo da zabije i da Gradski Vrt poludi u pravom smislu.
No, navijači su osjetili trenutak i pljeskom ispratili naše rukometaše koji su taj pljesak i zaslužili angažmanom, karakterom, činjenicom da su primili 25 golova samo od uigrane momčadi i - ponovit ćemo - da je njih 70 posto bilo na utakmicama SP u Švedskoj u siječnju, mi bismo tu Nizozemsku vjerojatno dobili oba puta. Jer, mi nismo samo igrali, nego se tražili u svemu tome. A oni su igrali. I to je realnost, kao što je realnost da smo u dva susreta osvojili samo bod, što je za Hrvatsku malo, ali to je jednostavno tako. Sve ima svoju cijenu, pa tako i naše životarenje pri vrhu. Zapustili smo se, Europa nam je počela odmicati i sada vježbamo da bismo je uspjeli jednom, opet stići.
Upitnici nam ne trebaju
Svi bi htjeli već na Euru u Njemačkoj, svi bi htjeli preko OI kvalifikacija u Pariz, svi bi htjeli borbu za medalju doma, ali ništa bez podrške svemu što se događa nećemo dobiti. Podrška je naravno stvar izbora, Perkovac se prihvatio jako teškog posla u kojem mu tek slijede odluke. Sam je rekao da nam upitnici više ne trebaju. Imamo tu Cindrića, Šipića, Martinovića, Jaganjca, Pešića, dodat ćemo i Ivankovića, koje možemo probati uz ovo što imamo i sada to pažljivo treba posložiti u momčad. Koja živi onako kako je živjela u nedjelju u Osijeku. Velite Maraš... E da, da je barem igrao protiv SAD, Maroka, Bahreina i Belgije... Možda Duvnjak ne bi morao čuvati loptu do kraja, možda... Tako je to.