Nije dobro. Hrvatske rukometašice nisu izborile plasman na Svjetsko prvenstvo. Padamo od bronce 2020. godine na Euru, sada smo izgubili i kontinuitet koji smo nakon 2019. bili vratili i opet smo na novom početku.
Povijest kaže ovako: spomenute 2020., nakon propuštenih EP-a i SP-a, izborili smo broncu, što je najveći doseg hrvatskog ženskog rukometa uopće. Nakon toga 18. mejsto na SP-u - slabo, pa deseto na Euru, prošli smo prvi krug, što nam je omogućilo da sa Slovačkom držimo kontinuitet na velikoj sceni. Izbacili smo Mađarsku koja je sada treća u Europi i Švicarsku koja nas je na posljednjem Euru dobila. Činjenice.
Onda 14. na SP-u, pa nismo izborili kvalifikacije za OI, nismo bili ni blizu Pariza, pa 19. na Euru, nismo prošli prvi krug, došla nam je Španjolska u kvalifikacijama i izletjeli smo iz kolosijeka. Farski Otoci, koje naše djevojke nisu pobijedile na EP-u (17:17) su otišli na Litvu i prošli. Nije prvi put da nas neće biti, nije drama, ali je jasno da to nije dobro i da šalje neke znakove upozorenja koje moramo prepoznati.
Mi smo skloni grubim riječima, svađama, tjeranjima, smjenama rješavati stvari, ali to očito neće ići na taj način ovaj puta. Nije ni trebalo. Nužno je da ljudi koji odlučuju, to su u ženskom rukometu Podravaka i Hrvatski rukometni savez, sjednu i na ozbiljnom sastanku donesu zaključke koji će nas pomaknuti s mrtve točke. Sada je za sve vrijeme osim za svađe, uvrede i neslaganja. Jer ovakav rezultat ne paše baš nikome.
Nismo izgledali dobro u Algecirasu u uzvratu play-offa. U današnjem brzom rukometu Hrvatska je zabila 17 golova na utakmici, to nije ozbiljna europska razina. Imamo sjajne kružne napadačice, najjači dio reprezentacije, dok je crta bila bez gola, krilo je skočilo samo jednom u 60 minuta. Svima je bilo jasno da Barišić i Birtić imaju potencijal, ali i da Ambros Martin neće dozvoliti da ponove utakmicu kao u Koprivnici. I nije pustio.
To je samo površna slika, dublja bi rekla vjerojatno i puno više. No, to je stvar za diskusiju onih koji odlučuju i u konačnici sve to financiraju. Imamo potencijala, ali imamo i igračica koje su i te kako mogle pomoći. S potencijalom treba oprezno i umjereno i koliko god se dopale Bule i Zrilić, pa i Marinović, one nisu za igru na velikim minusima ili za igru u kojoj odmah nakon ulaska trebaju odlučivati. To je za mlade igrače jako teška stvar. Oni mogu, ali nije pravilo i nikad neće biti.
Sad smo na podu, trebamo ustati, izboriti Euro 2026. i do tada donijeti odluke i stvoriti reprezentaciju koja će nas nositi u budućnosti. Jedanput, 2019. godine, nismo otišli u Japan na SP, pa smo 2020. osvojili europsku broncu. Nije pravilo, ali je moguće i ženskom rukometu samo treba optimizma. I dobrih odluka.
Komentari (0)