Ćavar otkrio što nedostaje Hrvatskoj i poručio: ‘On je zadnji super-igrač kojeg imamo, pravi vođa‘

Ima već 18 godina, cijelo punoljetstvo za nekog ili neku, otkako je završio igračku karijeru. No, njegovo ime ne da odzvanja s osobitim poštovanjem u rukometnom okružju, ali i općenito našem sportskom svijetu, već je ono i danas sinonim spoja elegancije, ubojitosti, lepršavosti i uspješnosti.

Čak i oni koji nisu imali tu povlasticu gledati ga u Domu sportova dok je sa Zagrebom vladao Europom, pa onda to isto činio i s Barcelonom u Palau Blau Grana, itekako su čuli za njega. Njegovo je ime u prezime pojam za hrvatski rukometni svijet. Usudili bismo se napisati, bio je naša prva, baš svjetska rukometna zvijezda. Ne, nismo zaboravili starije naraštaje, ponajmanje ne jednog Hrvoja Horvata, ali to je ipak bilo neko drugo vrijeme, na ipak nižoj razini. Ovaj s kojima smo popričali prije koji dan je ipak, nijansa barem više. Patrik Ćavar.

Naš ponajbolji...

- Joj, nemoj mi samo napisati "najbolje krilo". To kad pročitam, a često se tako napiše, povraća mi se.

Kroz smiješak će Pako, kako mu nadimak glasi i po kojem ga itekako svi, poglavito u rukometu i oslovljavaju. Pa kako bismo izbjegli moguće gastrointestinalne tegobe, ne, nećemo. Iako, nismo ni mislili. Kada smo počeli s "naš ponajbolji...", mislili smo, rukometaš. Jedan od najcjenjenijih, najslavnijih, najtrofejnijih. Uhvatili smo ga doma, u njegovom Metkoviću. Ondje odakle je njegova rukometna priča i počela. Nije još došao do Zagreba, ali nije isključeno...

- Ne znam, vidjet ću, možda tamo drugi krug. Počinje li to sljedeći tjedan? Da, moguće. Ma, javit ću se.

U redu, ali dotad, možemo i ovako "proćakulati".

- Gledao sam naše jasno, gledao i protiv Bahreina. Naši su bili dosta bolji u obrani nego u napadu. Obrana baš čvrsta, dobra, pokretljiva i sa sjajnim Kuzmanovićem na golu.

No, Pako je prvi koji je ipak vidio i još ponešto iz te utakmice.

- Eventualno malo poraditi još na tom napadu, na protoku lopte i na smanjenju tehničkih pogrešaka. Falilo nam je šuta s 9 metara, recimo. Malo još više discipline u napadu, tečnosti, fluidnosti. Bit će to onda još bolja Hrvatska.

Bit će i dana kada nam vratari neće tako dobro braniti, pa ćemo morati igrati više na postavljenu obranu suparnika

Doduše, manjak mogućih šuteva s devet metara bi možda mogao biti posljedica i toga što su naši igrači zaista "pretrčali" suparnike, zabili puno kontri. Neko laičko mišljenje...

- Je, dobro to sve stoji. I dobro je da je to tako. Kada vratimo film malo unazad, sve svoje uspjehe mi smo napravili, tamo 90-tih godina s dobrim vratarima, dobroj obrani i kontrama ili polukontrama. Želim da naši i sada igraju tako. Tako se postiže više laganih golova, ne ulazimo u grube kontakte, ne moramo se mučiti toliko u napadu. To je prava smjernica. Bahrein je bez podcjenjivanja ipak drugorazredna momčad. Samo smo trebali odradili posao. Argentina je mrvicu jača. Makar, zna se da je nama glavni suparnik u prvom tjednu Egipat. Ono što želim reći, bit će i dana kada nam možda vratari neće tako dobro braniti, pa ćemo morati igrati više na postavljenu obranu suparnika.

Koliko vam se uopće dopada današnji rukomet ili rukomet i zadnjih recimo 10 godina?

- Rukomet se ponovo ubrzao, posebno s tim "brzim centrom". Meni je postao zanimljiviji i dinamičniji. Mnogi spominju Dansku. Eto, oni su primjer kako se treba igrati. Oni imaju sve ono što sam spominjao u početku - obrana, protok lopte, disciplina igre, šut izvana. Sve su to Danci izveli do perfekcije i baš ih je lijepo gledati. Uz tu lijepu igru oni su i jako efektivni, nemojmo to smetnuti s uma. Oni su prvi favorit za osvajanje Svjetskog prvenstva.

Od Duvnjaka se nije pojavila nova "super-zvijezda". Ne mora značiti da se neće ili da netko od ovih sada, mlađih dečki neće procvjetati

Uoči ovog SP, ali i uoči OI u Parizu, pa i unazad godinu-dvije, cjelokupna je javnost u nas, počevši od medija pa i do navijača, shvatila da nismo više favoriti za medalju na najvećim natjecanjima. Nismo više elita elite. Jaki jesmo, to nije sporno, ali nije to više priča od prije 10-ak godina kada je Hrvatska bila al pari s Francuzima, Skandinavcima, bila je tu i Španjolska... Slažete li se s time?

- To je tako i to je suha činjenica. Nismo više rukometna velesila, ali ipak ne isključujem mogućnost da bismo mogli baš na ovom prvenstvu do medalje. Sport je nepredvidljiv. U tim važnim utakmicama može se svašta dogoditi. Ova reprezentacija s Duvnjakom, Cindrićem i ostalima imala je zenit tamo početkom 2020. kada smo izgubili finale EP od Španjolaca. Dakle, to je sada ipak već pet godina bez medalje. Rukomet nam je u padu, što ne znači da se, sad možda ne vrlo brzo, ali kroz neko vrijeme, sve ipak popravi, s ubrizgavanjem "svježe krvi" u reprezentaciju, i da se vratimo ondje gdje smo bili. To je onaj trenutak, ono doba kada su nas se svi bojali i svi nas željeli izbjeći.

Što je dovelo do tog, uvjetno rečeno, pada? Jesmo li mi pali ili je jednostavno konkurencija pojačana, proširena, više napredovala, dok smo mi stagnirali?

- Dvije su stvari u pitanju. Duvnjak je recimo prošao svoj zenit, a on je zadnji naš super-igrač kojeg mi imamo. Dečko koji igra u oba smjera, pravi vođa, kapetan. Od Duvnjaka se nije pojavila nova "super-zvijezda". Ne mora značiti da se neće ili da netko od ovih sada, mlađih dečki neće procvjetati, podignuti razinu igre na više. Drugi je razlog naša liga. Nije baš jaka, a iz nje se najviše regrutiraju igrači za reprezentaciju. Na tome treba raditi, da se ojačaju osim Zagreba i drugi rukometni centri. Od Metkovića, Rijeke, Bjelovara, Osijeka, Medveščaka, Splita. Onda uz jaku ligu imate puno više za izabrati odličnih igrača. Jednostavna računica. To je više posao za institucije, organizacije, za Hrvatski rukometni savez.

Nisam baš primijetio da je itko od reprezentacija izvan Europe išta napredovao

Imali smo sve to, jaku ligu, ali gdje smo je "izgubili"? Ne može se reći da rukomet nema stručnjake, trenere, popularnost, klubove, ima djece...

- Izgubili smo je u financijama. Igrači iz Hrvatske lige mogu ipak zaraditi više vani, i zaradit će, ali je pitanje koliko će igrati. Da imaju u Hrvatskoj i manje novca, ali sigurnog, da nema strepnje hoće li ili neće sve biti po ugovoru, a igraju punu minutažu... Pod tim uvjetima vjerujem da bi ostali igrati u Hrvatskoj. Naša liga je idealna da se jedan nadareni igrač u njoj dodatno izbrusi, doradi, te podigne kvalitetu svoje igre, ali tako što će igrati 60 minuta. Jasno, na sve to je utjecala i kriza. Kad se poboljša financijska slika, imate i bolje igrače, možete platiti i bolje trenere, imate veću masovnost.

Što se ovog turnira tiče, a koji je tek praktički u začetku, Talijani dobivaju, što je ugodno iznenađenje. Na istom tragu su Austrijanci, Danci su svijet za sebe, Francuzi pomlađeni, tu je Španjolska... Kakav rasplet očekujete?

- Nadam se da ćemo i mi biti tu. Moram priznati da nisam puno gledao ostale da bih mogao donositi sud, osim što su Danci stvarno svijet za sebe. Ono što smo vidjeli na svjetskim prvenstvima proteklih godina je da nema laganih suparnika. Svi su dosta rukometno napredovali. Mi se nikako ne smijemo dovesti u situaciju ikoga podcijeniti, neovisno kako se netko zove. No, primat će i dalje držati europske momčadi. Nisam baš primijetio da je itko izvan Europe išta napredovao. Ima napretka ponešto u Egiptu, Brazil nas je jednom i pobijedio, zato i kažem da ne smijemo nikoga podcijeniti. Francuska je jako opasna momčad iako pomlađeni, plus Skandinavci, mislim na Norvešku i Švedsku koji su silno napredovali.