U životu sam pogledao desetine velikih rukometnih utakmica, ma što desetke, pogledao sam i doživio na licu mjesta stotine velikih rukometnih utakmica. Možda čak i s "brojkama s tri nule". Davno, jako davno kao klinac koji je igrao i volio rukomet, a sada već više od dva i pol desetljeća kao novinarski rukometni kroničar.
Bio sam na licu mjesta na desetinama velikih rukometnih turnira i u tom svojstvu uživao u majstorijama prve zlatne hrvatske rukometne reprezentacije koja je osvojila olimpijsko zlato u Atlanti 1996., a još puno više s dečkima koji su, sada već također davnih 2000-ih, uzeli svjetsko zlato u Portugalu 2003. i olimpijsko u Ateni 2004.
Svjedočio sam svakakvim obratima, bio sam u Krakovu kad se 2016. dogodilo ono "čudo", sjećam se finala Lige prvaka u kojem je 2016. Kielce sredinom drugog poluvremena gubilo od Veszprema devet razlike pa su na kraju uzeli naslov, sjećam se svakakvih rukometnih rezultata i preokreta, pamtim mnoge velike momčadi koje su na terenu radile čuda.
Uz pohvale za plasman među osam najboljih, jedino što mogu reći je to da ne znam što je ova reprezentacija u stanju učiniti
Tijekom cijelog tog dugačkog perioda, utvarao sam si da razumijem rukomet, trudio sam se gledati ga realnim očima bez obzira na određenu "navijačku i patriotsku dozu" izvještavanja s rukometnih natjecanja. U pravilu sam uvijek imao dobar osjećaj, neku dobru "kladioničarsku crtu" iako se nikad nisam kladio jer ne vjerujem u taj tip sreće. Da ne filozofiram previše - stvarno sam uvijek realno uspijevao sagledati stanje u momčadi, klubu ili reprezentaciji i na osnovu toga donosio zaključke koji bi se u pravilu u stvarnosti pokazali točnim. Tvrdim da sam uvijek kužio i još uvijek kužim taj sport, iako dopuštam i drugačije mišljenje.
Uvijek je tako bilo i samo sam se u rijetkim situacijama morao posuti pepelom i priznati da nisam bio u pravu jer bih donio pogrešnu procjenu. Dakle, nisam bezgrešan, ali puno toga "dobro vidim."
No nakon prvih šest utakmica hrvatske reprezentacije na SP-u u kojima su pobijedili Bahrein i Argentinu pa izgubili od Egipta i nakon toga u drugom krugu pobijedili Zelenortske Otoke, Island i Sloveniju, te izborili četvrtfinale s Mađarskom, jedino što pred našom reprezentacijom "vidim" je jedno veliko ništa. Uz pohvale za plasman među osam najboljih, jedino što mogu reći je to da uopće ne znam što je ova reprezentacija u stanju učiniti. Ne vidim ništa i ne znam ništa.
Ranjeni kapetan Duvnjak će na svojem zadnjem i oproštajnom velikom turniru igrati u još jednom velikom finalu te će osvojiti svoje prvo veliko zlato?! Bit će "rukometni Goran Ivanišević"?! Možda - čuda se u sportu ponekad događaju. Ne vjerujem, ali i to je moguće. Druga je opcija - Duvnjak će se u utorak oprostiti od reprezentacije jer će Mađarska "razvaliti" Hrvatsku u Areni Zagreb?! Možda - čuda se u sportu ponekad događaju.
Sigurdsson ponekad djeluje kao najveći "kuler" na svijetu i donosi neke vizionarske odluke, a zatim nas s nekima u potpunosti zbunjuje
Odigraju li Hrvati s Mađarima, a onda i do kraja turnira, onako kako su igrali protiv Islanda, u teoriji mogu postati prvaci svijeta. Odigrali li kao u Hannoveru na kvalifikacijama za OI u Parizu, onda stvarno mogu postati prvaci svijeta.
Odigraju li, pak, kao protiv Egipta i kao protiv Slovenije (koju su, istinabog, pobijedili), Mađari će ih poraziti. Odigraju li kao na nekim ključnim utakmicama na olimpijskom turniru, Mađari će ih izbaciti.
Ono što sam želio reći je to da nemam uopće pojma koje su mogućnosti trenutačne hrvatske rukometne reprezentacije i nemam pojma o onome kako ih vodi Dagur Sigurdsson. Toliku promjenjivost u igri i toliko velike amplitude u igri na primjeru hrvatske rukometne reprezentacije nikad dosad nisam vidio. Igrači i momčad na trenutke briljiraju, a na trenutke nestaju s terena. Izbornik Sigurdsson ponekad djeluje kao najveći "kuler" na svijetu i donosi neke vizionarske odluke, a zatim nas s nekima u potpunosti zbunjuje. Ulaženje u detalje zahtijevalo bi previše prostora i previše dubinske analize, no to mi nije ovdje cilj.
Cilj je tek ukazati da se za utorak moramo oboružati mirnoćom i zatim strepiti razmišljajući o tome hoće li Sigurdsson i njegovi igrači imati dobar dan jer u to nikad nismo sigurni. Sigurni smo da je riječ o momčadi koja može, ali nikad nije sigurno hoće li to na terenu toga dana i pokazati. Vjerovat ćemo zato da će protiv Mađara igrati kao protiv Islanda. Drugo nam ne preostaje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....