Te žene zaista nisu normalne, takva dominacija ni u jednom sportu ni približno nije viđena. Riječ je o norveškim rukometašicama koje su finalnom pobjedom 23-20 nad Njemačkom u Rotterdamu osvojile svoj peti naslov prvaka svijeta. Time su postale jedina nacija s tim dosegom u povijesti odigravanja ženskih rukometnih mundijala od 1957., kad je u Virovitici i Beogradu održano prvo izdanje SP-a. Nakon što su u finalu prošlog SP-a 2023. poražene od Francuskinja, Norvežanke su doma vratile trofej koji im je pripao i na SP-ima 1999., 2011., 2015. i 2021. Igračice Olea Gjekstada ostvarile su na SP-u sedam glatkih pobjeda, u All-Star teamu našle su se fenomenalna vratarka Katrine Lunde, koja se ovim naslovom oprostila od reprezentacije, i desno krilo Emilie Hovden, dok je Henny Reistad bila najbolji strijelac (55 golova) i MVP turnira.
10 europskih zlata
U cijeloj priči je fascinantno da su Norvežanke svojih pet zlata, pet srebra i tri bronce na SP-ima osvojile u razdoblju od 1986., kad je započeo uspon njihova ženskog rukometa poslije početne posvemašnje dominacije istočnoeuropskih zemalja. Do prvog su svjetskog trona Norvežanke došle 1999., a zatim su nakon dominacije Rusije počele uzimati doslovno sve. Otad, na 14 izdanja SP-a, samo u Hrvatskoj 2003. i Rusiji 2005. nisu igrale u polufinalu i uzele odličje.
No to je samo ono što su ostvarile na SP-ima. U tom istom razdoblju, predvođene najprije Sven-Toreom Jacobsenom, a zatim Marit Breivik i do lani Thorirom Hergeirssonom, Norvežanke su uzele i tri olimpijska zlata (2008., 2012. i 2024.) te dva srebra i tri bronce. No još je nevjerojatniji njihov učinak na EP-ima na kojima su uvjerljivo najuspješnija zemlja s čak deset(!) zlata, tri srebra i jednom broncom na 16 dosadašnjih turnira. Samo dvaput su ostale bez odličja na EP-ima, i to 2000. i 2018. U ukupnom zbroju, počevši od 1986., rukometašice iz "zemlje ponoćnog sunca" su na najvećim turnirima osvojile 35 medalja, 18 zlatnih, 10 srebrnih i sedam brončanih. Po tom su kriteriju Norvežanke puno uspješnije i od "les expertsa", francuske muške rukometne reprezentacije koja u približno istom razdoblju na kontu ukupno ima "samo" 24 odličja (13, 3, 8).
Naša rukometašica Ana Debelić nedavno se oprostila od reprezentacije, nije sudjelovala na SP-u na kojem su Obrvanove izabranice ubilježile mizerno 25. mjesto, a jedna je od rijetkih naših rukometašica koja je igrala u Norveškoj; nekoliko sezona u Vipersu iz Kristiansanda (osvajačice Lige prvakinja 2021., 2022. i 2023). Ana je dobro upoznala Norvežane i tamošnji ženski rukomet:
Sportski život je potreba
- Bilo ih je gušt gledati, igrale su atomski rukomet pun ritma i snage, a danas je to put do pobjede. Fizika je presudna. Imale su ekipu koja je spoj iskustva i mladosti, opet su bile dobro vođene. Izbornik Gjekstad je i mene vodio u Vipersu. Koja je tajna uspjeha? U tome što su im sport i kretanje u genima. Nema veze kakvo je vrijeme, kiša, snijeg, hladnoća; djeca vani spavaju u vrtićima, igraju se u pijesku i blatu. Tako je i moja malena koja se rodila gore. Za njih ne postoji loše vrijeme, postoji samo loša odjeća. Osim što su zbog svega toga fizički jači i spremniji, oni su odgajani u duhu zajedništva, nema sebičnosti i egoizma, a to je velika stvar u ekipnim sportovima. Ja sam, došavši u Norvešku, prvi put istinski osjetila da me netko sluša, da sam bitna. Tamo te nitko u klubu ne tjera da treniraš ako se ne osjećaš dobro. Podrazumijeva se da ćeš to nadoknaditi onda kad se bolje osjećaš jer se isto tako podrazumijeva da sve to radiš zbog sebe. Radiš i treniraš kad možeš, kad se osjećaš dobro. Također, tako su odgojeni da su žene u puno boljoj poziciji nego ovdje kod nas. Sve je to presudno, kao i činjenica da su imali tri izbornika u 40 godina, kontinuitet je važan.
Što se, pak, ima za reći o Katrine Lunde, o ženi koja se sada povukla s navršenih 45 godina? Na turniru je bila prva vratarka s 47,2 posto obranjenih udaraca! "Žena Viking" u pravom smislu te sintagme...
- Igrala sam s njom, posebna je, tipična Norvežanka - nastavila je Debelić...
- Norvežanima je takav stil života, to im je u kulturi i mentalitetu. Kod mene u Vipersu, u rukometnom kampu, djevojčice su već s 12-13 godina išle u teretanu, za njih je zdrav i sportski život čista potreba. Što sam ja radila u tim godinama? Kakva teretana?! Ponovit ću, tamo se stvarno osjećaš kao osoba, kao netko tko je bitan. Poseban je to osjećaj koji te tjera da radiš više i bolje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....