Kad nije lako, uvijek se sjetim Portugala. Ne zbog Cristiana Ronalda. Bilo je teško 2002. Nismo imali svojih ljudi u rukometnim institucijama, nismo imali svojih sudaca na velikoj sceni, Zagreb je bio loš, ostali još slabiji, Podravka je počela padati, ženska reprezentacija nije kod kuće prošla prvi krug SP-a, na EP nije ni išla, muška je bila posljednja u Švedskoj... Totalna defenziva. Rekao bi čovjek ništa ne valja. I onda je došao svjetski naslov. I odjednom je sve bilo dobro. Može li to odjednom? Naravno da ne.
Danas mi se situacija čini sličnom jer defenziva je potpuna. Muška reprezentacija nas je razočarala, na žensku više i ne računamo, Sandi Šola nam je ispao iz IHF-a, u EHF-u nemamo nikoga, nemamo ni sudački par Gubica - Milošević, koji je godinama dominirao na svjetskoj sceni, Zagreb se muči jer ne može nikoga zadržati, Podravka se muči još više, žene idu na put bez nade u Švedsku, a muški na kockanje u Francusku... Rekao bi čovjek, ništa ne valja, a u stvari i nije sve tako kako se čini.
Prvi u Europi
Zašto? Zato što imamo dobre rukometašice i rukometaše i snage ponovo biti dio svjetskog vrha. Možda žene ne trenutačno, ali... Ne može se preokret te vrste dogoditi u nekoliko sati i zato, ako se nadamo, a znam pouzdano da se nadamo svi, ima neki razlog za to. Bio nam je neki dan Hassan Moustafa, vraćamo se u IHF na sljedećem Kongresu, vratit će se i sudački par uskoro na mjesto koje zaslužuje. Zagreb ima šansu uspjeti, Podravka ima Lokomotivu za vratom, a to je uvijek bio savršen način da se krene.
Nećemo otpisati ni rukometašice - makar je skupina na Euru za petnaestak dana najgora ikad - dok se same ne otpišu, a nadamo se da neće. Ni rukometaše, naravno, ne otpisuje nitko jer to bi bila ludost. Nismo dobili člana u najjačim strukturama EHF-a, nisu ga dobili ni Francuzi, ni Nijemci, dakle... No, ako se malo zagrebe ispod, lako je primijetiti da se SEHA kadar koncentrirao na položajima dopredsjednika (Bošković), predsjednika Komisije za natjecanje (Đurković) i predsjednika Sudačke komisije (Načevski), a ako je Hrvatska ta oko koje se ta priča vrti, valjda tu ipak ima nešto.
U Areni Varaždin lani je odigrana i završnica rukometne regionalne SEHA lige
Ali ima nešto što mnogi zaboravljaju. Hrvatska je u posljednje četiri godine izborila domaćinstvo pet velikih natjecanja, što nije uspio nitko na svijetu. Za tih pet pobjeda trebalo je lobirati, a lobiranje nekad znači i vraćanje, što se lako dalo zbrojiti na Kongresu EHF-a neki dan. Zato treba gledati pametno...
Možda ste zaboravili da smo imali žensko seniorsko EP 2014, da smo imali žensko juniorsko SP 2014, da nam je bilo muško kadetsko EP 2016, da nam dolazi EP na pijesku i kao kruna EP seniora 2018. i da ćemo upravo mi biti prva europska zemlja kojoj je povjerenje za domaćinstvo velikog muškog seniorskog natjecanja dodijeljeno drugi put. Sitnica? Ne bismo rekli, u situaciji kad mnogi imaju puno više love. I još nešto, Hrvatska je imala od osnutka novog HRS-a i SP rukometašica i rukometaša, i EP rukometašica i rukometaša, a to nije imao još nitko, čak ni Njemačka koja je neko mjerilo u rukometu.
Uživanje u dvoranama
I bit će ofenziva, vrlo uskoro, posebno kada nam dođe Euro 2018. A sjećate se, vjerojatno, drame oko SP 2009. kad su u pitanju bile dvorane u kojima, eto, Hrvatska danas uživa, svi osim rukometa. Tako i treba.
I još nešto za kraj, možda malo osobnije. Pokušavaju mi predbaciti da ne volim Balića i Babića, da ih previše kritiziram. Glupo, vrlo glupo jer nitko o njima dvojici nije napisao više lijepih tekstova u životu, da ne idem dalje na ovom mjestu, posebno kad je Balić u pitanju. Makar nisu svi bili lijepi, iskreno, jer mislim da svoj posao nisu radili kako treba, niti su se ponašali primjereno, što čine i dalje. No, ovo je godina u kojoj svi zaslužuju novu priliku. Zar stvarno netko misli da je cilj ne uspjeti u Francuskoj i u takvom ozračju čekati naš Euro da bi se dokazivalo nešto? Glupo.
I makar se ne slažem s njima, ostajem navijač jer nikad nismo bili niti ćemo biti na suprotnim stranama, ali nikad više nećemo biti ni kao u dobra stara vremena. Na žalost. I usput, puno je ljepše pisati o dobrim stvarima, ako niste znali. Ja nisam kriv za Bieleckog, ja sam bio u Riju. Ali ako trebam biti kriv, da nam bude bolje, OK. Lino najbolje zna!