Velika rukometna obitelj Horvat iz Bjelovara dobila je u četvrtak u kući drugog hrvatskog izbornika. Hrvoja Horvata starijeg poznatijeg kao Cveba koji je 1991. protiv Japana bio prvi hrvatski izbornik naslijedio je 30 godina kasnije njegov 44-godišnji sin isto imenom Hrvoje. Dakle, kada je tata bio prvi izbornik Hrvoje je imao 14 i nije ni sanjao da bi jednog dana to mogao postati i on.
I zato je zanimljivo čuti kako je tata doživio novi veliki događaj u obitelji.
- To je velika je stvar, veliko priznanje da nakon 30 godina sin doživi istu čast. Istina, malo sam brkao emocije neposredno nakon što se to dogodilo, svjestan trenutka koji je iznimno težak. Nisam bio siguran želim li to stvarno ili ne, ali sam nakon prvog razgovora sa sinom nakon toga apsolutno promijenio mišljenje. Bio je pun energije i samopouzdanja, želje da se dokaže u takvoj prilici. Drago mi je i da je dobio ugovor na duže vrijeme, jer ovo je specifična situacija u kojoj u dvije pripreme ne možeš ništa promijeniti. Ali, on je uvjeren da to može završiti dobro.
Prirodni autoritet
Kako doživljavate da je Hrvoje danas izbornik?
- On je prvo naše dijete, supruga Dunja još je tada igrala, i ja sam igrao također, i rukometni gen od početka postoji kod njega. On je svoju karijeru radio sam i zbog toga sam sretan. Neovisno od tate rukometaša uspio je. Sam je bio solidan rukometaš, sazrijevao u Njemačkoj dok smo bili tamo... Kada je želio biti trener, niti sam koga zvao, niti imao utjecaja ili molio “dajte mu šansu”... Nikad to nisam napravio. I jako sam ponosan kao otac da je on to sam ostvario.
Kako ga vidite kao šefa?
- Hrvoje ima jednu jako vrijednu karakteristiku i pokazivao ju je od najranijeg djetinjstva i igre s djecom ispred naše kuće. On je već tada među njima bio lider, svi su ga slušali. Imao je autiće, dijelio ih, ali svi su znali što s njima. On je raspoređivao i gdje god je bio i kasnije tu je crtu zadržao. Slušalo ga se, imali su ga rado, rekao bih, na jedan prirodan način. Autoritet se ne stječe nametanjem, nego prirodnim putem. Mislim da on ima tu lidersku osobinu i da će to pokazati na novoj funkciji.
Svi imamo svoje idole
Kada ga je “prebacilo” na rukomet?
- Kao i sve nas prije, samo su se idoli mijenjali. Od sedme do devete godine svi smo kapali na staro Partizanovo igralište i sanjali ja da budem Božo Peter, neki da budu Pribanić, Vidović, Horvat... U rukometnom gradu svi smo imali svoje idole. Hrvoje je krenuo kod Krune Turkovića, tu se zaljubio u rukomet i ostao.
Kaže da imate jednu bilježnicu, da ste sve sa SP-a zapisivali i da ćete sljedećih dana imati obiteljski rukometni kolegij vezano uz egipatski nastup reprezentacije i njenu budućnost?
- Istina, zapisao sam neke stvari koje sam vidio. Sigurno ću mu dati neke savjete da mu bude lakše. Bio sam i igrač i trener, nadam se da će mu biti od pomoći.
Koji je po vama bio glavni problem u Egiptu?
- Vidio sam glavni problem u tome što je reprezentacija bila osakaćena s ozljedama. Najbolji igrač Duvnjak nam je došao dva tjedna nakon korone, sa Final Foura, falila je njegova vrhunska izvedba. Cindrić i Karačić su bili načeti povredama. Tu je glavni uzrok neuspjeha. Time na određeni način branim i Linu jer to nije mogao okrenuti. A premalo priprema za neke veće zahvate...
A rukomet ide dalje.
- Nevjerojatan je napredak u fizičkom smislu, brzini, eksplozivnosti i pokretljivosti. To je budućnost rukometa sigurno. Mi nismo djelovali tako.
Što je važno kao prvi korak, što ćete reći sinu?
- Homogena skupina je osnovna stvar i mora se što prije napraviti selekcija od 16 ljudi i oni moraju biti maksimalno uigrani. Mi smo godinu i pol prije Münchena bili zajedno. Svi su znali svoj dio posla u igri. Dakle, što prije selekcionirati i uigrati 6, 12 ili 16 igrača, jer bez toga je danas jako teško doći na veliko natjecanje.
Letiš od povjerenja
Druga velika zamjerka je...
- Falilo je i povjerenja u mlade. Bio sam i igrač i trener. Ti kao igrač, kada trener ima povjerenja u tebe, letiš. Taj mladi igrač to mora osjećati. Ako toga nema nema on drhti, postaje nesiguran, problematičan... Nismo integrirali mlade kako je trebalo, a povjerenje je jako važno posebno u ovakvim situacijama kakve smo mi imali u Egiptu. Pa onda četvorica pivota, puno improviziranja...
Nadodao se posebno na vanjske igrače, jer i sam je nekad bio sjajna vanjski igrač i iz prve ruke kaže:
- Meni je veći problem od igrača da je napad prestatičan i orijentiran samo na igru jedan na jedan. Karačić se zaletavao, želio je, ali nije mogao... Kretanja se moraju raditi u punom trku. Tu mora biti sustav igre u napadu... To mora biti savršeno, a toga nema, primali smo loptu na deset metara i što sad s njom. Pa staneš u faulu. I još, vanjski je vanjski zato da bi stalno bio u zabadanju, da ima intenzitet, a mi ni to nismo radili.
7-6 da, ali ne konstantno
Osvrnimo se i na obranu?
- 5-1 koja nam je na prošlim natjecanjima bila iznenađenje to više nije, a otkrili su nam brzinom igre Japanci na startu prvenstva i zašto. Duvnjak nije bio u stanju za vrhunsku izvedbu. Onda 80 posto protivnika s kojim smo igrali imaju idealne sastave da im se odigra 6-0 koja je u slučaju kada Duvnjak nije mogao trebala biti temelj. No, za to je potrebna brzina, gustina i bočna pokretljivost. I još teško je bez kontakta, sa lutanjima i ispadanjima na deset metara, a mi smo ispadali jako puno. Zna se u 6-0 ako netko izađe van, ostali zatvaraju, a kod nas toga nije bilo.
Pa recimo igra 7 na 6.
- Pa iskreno, ja nisam apsolutni protivnik toga. Dođe moment u utakmici za 2-3 napada, ali to nije sustav igre za 40 minuta, definitivno. Vidjeli smo da i Danska, Egipat, Francuska, Portugal igraju 7 na 6, ali da bi to igrao to moraš savršeno pripremiti, do detalja, u milimetar moraš razraditi kretanja svakog igrača, jer svaka tehnička greška je katastrofa. Tu je ključni moment srednji vanjski koji će zabiti bombu. To može Duvnjak kada je u formi.
Puno posla, malo vremena, bit će nam jako teško u Francuskoj na kvalifikacijama za Tokio?
- Strašno neugodna situacija, vrlo jaka skupina, Francuzi koji su kao domaćin favoriti, Portugal sa 5-6 igrača iz dojučerašnje juniorske generacije koja je bila svjetski vrh, homogeniziran vrhunski. Recimo to što ima Portugal imali smo mi u ženskoj reprezentaciji koja je igrala sjajno na Euru. Kemija u momčadi je jako važna za te stvari. Bit će težak posao, ali to je i šansa igračima da isprave dojam koji su ostavili u Egiptu i Hrvoju da plasmanom na OI dobije na vremenu za sve ono što ga čeka, a slijedi nam u skoroj budućnosti. Uvjerio me da budem optimist.
Kako se nosite s ovim teškim vremenima kada ni na utakmicu ne možete otići?
- Tako kako mogu, stvari treba poštovati. Nema drugog izbora. Prošeta se, malo kartamo, podružimo se i to je to. I naravno, nadamo se da će to uskoro ipak sve proći - zaključio je legendarni Cveba.