E da, tako kod nas ide sa svim dobrim pričama. Znate li recimo da Lokomotiva prije koji mjesec nije mogla trenirati, jer je Dom sportova bio zauzet. Pa su trenirale u podne, po školama u Kutiji šibica. A znate li da je kroz tu Lokomotivu strpljivo godinama teškog rada ni iz čega Nenad Šoštarić stvorio ovaj tim koji je danas apsolutni hit uz Filipa Zubčića.
Sve što su radile i uspjele prije ovog bilo je u nekoj čudnoj sjeni sustava vrijednosti sporta u Hrvatskoj. Ajmo iskreno, svi su digli ruke od njih. A čisto podsjetnika radi treba znati da je 2017. tim u kojem su bile sestre Kalaus, sestre Posavec, Pijević, Prkačin bile pobjednice europskog Challenge cupa. Nije nešto, reći ćete, ali godinu kasnije su osvojile i domaći Kup svladavši Podravku deset razlike, pa su godinu iza opet bile nadomak europskom finalu i bez poraza s golom manje u gostima izgubile ga od španjolske Gran Canarije. Znate li da Lokomotiva nema novac igrati u EHF kupu, tj. ima ali joj se ne isplati, jer za to bi morala pojačati ekipu, a otkud to nitko ne zna. E da, pobjeđivale su na tom putu današnje junakinje PortuGalke, Nizozemke, Španjolke, Turkinje, Šveđanke, a njihov je poslovično omiljeni trener 'kojis talno nešto gunđa' 2017. ponio i naslov trenera godine u Hrvatskoj. Eto zašto.
Ovo je rezultat dugogodišnjeg stvaranja na temelju povjerenja koje je Šoštarić konačno dobio bez upitnika i dokazao kakao se doslovno ni iz čega radi nešto. Kada je došao 2017. nakon što smo ispali sa SP od Slovenije, prvo je utvrdio tko želi, tko ne i na tome je ustrajao. Zato danas imamo tim u kojem nema tutora i onih koji bolje znaju o tome. To je najveća pobjeda. Nije uspio doći do SP u Japanu, jer je Njemačka još tada bila prejaka, ali sada je to već u stanju i bit će jako zanimljivo vidjeti Hrvatsku protiv Njemačke u tom drugom krugu Eura u Herningu. Izazovi se nižu kada si dobar, kada radiš i kada znaš kud ideš i koliko ti je velika plahta s kojom se možeš pokriti.
A nije da se ne radi na plahti koje se proširuje polako iz godine i godinu, jer sve mlade hrvatske selekcije su na velikoj sceni. I plahta se s njima širi do priče kojoj je konačni cilj plasman na Olimpijske Igre, pa zašto ne reći i poneka medalja, makar za tu priču treba i nešto više uložiti osim povjerenja.
Dakle, ovaj tim je bez ijedne rukometašice Podravke što se nikad u povijesti HR ženskog rukometa nije dogodilo. I to nešto govori, kao što govori da su tu mogle biti i Glavan i Kapitanović i Milosavljević i Milošević i Zadravec i Karlovčan i Gabriela Bešen, da više Penezić, Grubišić, Žderić ili Pletiskosić i ne spominjemo. No, dobro, nema savršenih priča, osim onih koje oni koji stvaraju takvu ne žele stvoriti.
I zato na ovu selekciju u kojoj je najstarija igračica na 29 godina, u kojoj je prosjek manje od 25, treba i te kako računati tim više zna li se da se iza svega valja još puno dobrog i da ta naša liga vrijedi puno više nego što se misli. Sve dalje ovisi o igračicama koje šalju poruku, koje moraju pokazati kvalitetu, zrelost i intenzitet s kojim se dolazi na veliku scenu. Kriteriji su to u kojima će mnogi predoređeni nestati, a mnogi koji to nisu isplivati. Iza ove ekipa koja nije kompletna dolaze, sve samo ne slučajno šuterice Prkačin, Guskić, Franušić, liderice Buljan i Jandrašić, kružne napadačice Čivljak i Popović, vratarke Ećimović, Pokopac, Marinović, krila Bilandžić, Škarić, Zrnić i sutra kada dođu neće biti senzacija baš kao što nisu ni ove. Ali razlika u tome svemu je što će Hrvatska imati kontinutet koji godinama nije imala.
I nema savršenije preporuke od toga kada Lara Kalaus kaže: 'Znate mi bismo vam htjele biti kao što su naši rukometaši'. Dug je put, tek je počeo, reklo bi se, ali ako stvarno želiš i težiš tome, ništa nije nemoguće. Ova Hrvatska neće biti hit samo za jednu noć. Samo ih pustite da rade i idu svojim putom i možda omogućite da imaju to gdje činiti bez prepreka i da se mjere s Europom puno više nego što to čine danas. Tako malo, a tako puno.