Ljudi moji, kakva su to došla crna i tužna vremena?!
Hrvatska i sve ostale zemlje nastale raspadom Jugoslavije nisu još niti prežalile smrt čovjeke i pjesnika Đorđa Balaševića, u legendu je otišla još jedna velika legenda svih ovih prostora, umro je legendarni rukometaš i rukometni trener Zlatko Saračević.
Prestalo je kucati veliko sportsko srce čovjeka koji je u dresu bivše Jugoslavije osvojio svjetsko zlato 1986., prerano je otišao osvajač zlatne olimpijske medalje s Hrvatskom iz Atlante 1996.; umro je još jedan jedan od onih ljudi koji su bili jednako cijenjeni sa svih strana svih novonastalih granica. Da, mogli bismo sada reći - otišao je veliki prijatelj i čovjek, otišao je Saračević "na radnom mjestu".
Oni među nama koji pamte stare vesterne uz koje smo, baš kao i Sarač odrastali, mogli bi reći "umro je u sedlu, umro je u čizmama". Doslovno je zapravo otišao uz svoju najveću ljubav - rukomet i rukometnu loptu. Saračević je nakon utakmice između njegove Podravka Vegete i zagrebačke Lokomotive bio iznimno dobro raspoložen, sretan zbog pobjede koja je njegovu ekipu dovela pred osvajanje novog naslova prvakinja Hrvatske. Tko je tada mogao i naslutiti da se sprema velika tragedija. Nitko nije mogao naslutiti što će se dogoditi u minutama koje će uslijediti.
Saračević je poslije utakmice napustio gimnazijsku dvoranu te je vlastitim automobilom krenuo odvesti kući trenericu vratarki Barbaru Stančin. Na jednom od gradskih semafora mu je iznenada pozlilo, te je ona, također nekadašnja proslavljena igračica, odmah pozvala hitnu pomoć koja je stigla vrlo brzo. Sumnjalo se na srčani udar, liječnici su mu dugo pružali pomoć, ali nažalost, dugotrajna reanimacija nije uspjela pokrenuti Saračevićevo srce. Tugovat će njegova rodna Banja Luka, tugovat će Zagreb, tugovat će i Koprivnica u kojoj je neprežaljeni prijatelj izgovorio zadnje riječi.
Pohvalio je Saračević svoje igračice nakon pobjeda nad velikim rivalkama "među kojima je i osam osvajačica europske bronce", pohvalio je Sarač velika srca svojih djevojaka koje su mu priuštilo zadnje sportsko veselje, a onda je prestalo kucati njegovo. Odmah nakon objavljivanja tužne vijesti, na društvenim mrežama javili su se mnogi znani i neznati s komentarima o smrti prijatelja, suigrača ili jednostavno sportskog idola.
"Sada će Iztok Puc i Zlatko Saračević, cimeri iz Atlante 1996. opet zaigrati zajedno, U šoku sam, ne mogu vjerovati da se ovo dogodilo. Vrtim filmove unatrag, jako me potresla ova vijest" rekao je veliki Valter Matošević, jedan od onih koji je sa Saračem u reprezentaciji Hrvatske dijelio sreću i tugu. Oglasio se i Lino Červar koji je Saračevića iznimno cijenio. "Nije mi jasno, stvarno mi nije jasno, u potpunom sam šoku! Znam da nije bio bolestan, nije mi jasno..." Da, iskreno je žalio Lino kao što će žaliti i mnogi drugi za "velikim čovjekom, sportašem, trenerom - jednom riječju ljudinom".
Da, mnogi će sportski zaljubljenici sljedećih dana prepričavati legende i anegtote o jednom od najboljih rukometaša koje su dali ovi naši prostori. Istina, otišao je Saračević premlad, još je puno toga mogao dati hrvatskom rukometu. Toliko je toga trebao dati i nama nekim povlaštenima s kojima se na redovitoj bazi družio i bio nam nepresušna inspiracija brojnih rukometnih, ne samo rukometnih tema. Niti gore potpisani, koji je sa Saračevićem prošao mnoge "rukometne frontove" zaista ne može shvatiti, ali da - napustio nas je Sarač.
Propao je za sljedeći tjedan dogovoreni razgovor. O rukometu, o Podravki, o reprezentaciji...i o crnim i tužnim vremenima koja su nas snašla. Nažalost, zamalo na dnevnoj bazi rastajemo se s najmilijima, s prijateljima, učiteljima, idolima...A Sarač je bio sve to - i još puno više. Zbogom prijatelju, zbogom neprežaljeni prijatelju. Imao sam privilegij živjeti rukomet s Tobom...