Totalna apatija, rezignacija, ali i postiđenost, nikako drugačije doli tim riječima ne može se opisati stanje naših reprezentativaca nakon što su im "veliki dečki" iz Francuske očitali rukometnu lekciju u Krakowu.
Mirko Alilović je spuštene glave i bez riječi prošao kroz "špalir" novinara u mix-zoni, nitko mu nije niti pokušao uputiti pitanje nakon što ponovno nije pokazao pravo lice na još jednom velikom natjecanju ničim pokazavši zašto je već godinama prvi vratar reprezentacije i zašto je još jednom zakazao kao jedan od najiskusnijih igrača reprezentacije.
Ničim boljim nije se mogao podičiti niti prvi igrač reprezentacije Domagoj Duvnjak, koji nije opravdao taj status, nije se proslavio niti novi kapetan Marko Kopljar...baš nitko nije zaslužio prolaznu ocjenu kao niti Ivan Čupić koji je u odlučujućoj utakmici ostao bez postignutog pogotka:
- Francuzi su bili bolji, to je neosporna činjenica, nitko od nas nije bio na nivou. Sanjali smo jedan san, nismo ga dosanjali i od toga se ne može pobjeći. Ispromašivali smo se u prvom dijelu, nikome nije išlo u skladu sa željama. Nismo niti imali sreće u prvom dijelu. Izgovora nema, Francuzi su cijelo vrijem diktirali svoj tempo, igrali smo jako lošu obranu i ničim nismo pomogli golmanima da naprave koju ključnu obranu.
Unatoč jako lošoj predstavi, Čupić je ponudio nadu:
- Turnir još nije gotov, ne smijemo sada stati i moramo skupiti glave da pred prepunom Tauron Arenom protiv Poljske pokažemo bolje lice. Moramo probati nešto da odigramo puno bolje i dostojno se suprotstavimo domaćinu prvenstva. Zakazali smo u Poljskoj, to je činjenica, no ovo naše podmlađivanje reprezentacije i nastup u Poljskoj je ulaganje u budućnost, moramo u to vjerovati. Ne treba sada razmišljati da smo nešto propustili porazom od Norveške u prvom krugu, nebitno je i to što smo s Islandom i Makedonijom odigrali dobro. Sve je to sada prošlost i s time ne treba razbijati glavu. Moramo se okrenuti budućnosti jer nas uskoro očekuju kvalifikacije za Olimpijske igre.
Istim se riječnikom obratio i izbornik Babić koji ne treba strepiti za svoju sudbinu. Od vodstva Hrvatskog rukometnog saveza dobio je otvorene ruke sve do sljedećeg EP-a u Hrvatskoj. Pitanje je koliko je dobar put kojim je krenuo i u kolikoj će mjeri u sljedećem periodu ospjeti povratiti poljuljano povjerenje u reprezentaciju...