Blizanke Dora i Larissa Kalaus vratile su u svoje Križevce u utorak kasno navečer gdje ih je dočekala manja skupina sportskih zaljubljenika. Dan poslije rado su odazvale našem pozivu na mjestu gdje je sve počelo, u školskoj sportskoj dvorani OŠ Ljudevita Modeca koju su pohađale. I prigodan darak, kraljica cvijeća za križevačke kraljice šoka.
Uživati što dulje
Dojmovi se, naravno, još nisu slegli.
- Staviti tu medalju oko vrata svaki puta za neko snimanje i neku emisiju poseban je osjećaj i mislim da definitivno još mjesec dana nećemo doći k sebi od svega toga - rekla nam je Larissa, a Dora se osvrnula na spontani doček u Križevcima.
- Baš nas je iznenadio i pozitivno oduševio doček. Lijepo je ispalo, baš su bili dragi ljudi.
Larissa je podsjetila na rukometne početke.
- Krenule smo na rukomet jer su sve cure iz razreda škole išle na treninge. Prve dvije godine, ono osnovno što smo naučile u rukometu, naučile smo od trenera Ivana Šimoneka. Kada je došlo do razilaženja između kluba i trenera, čak smo razmišljale da prestanemo. Bile smo jako vezane za trenera. Činilo nam se kao kraj svijeta i stvarno je tako i bilo. Da nije došao poziv iz Podravke, tko zna kakva bi bila situacija - rekla je Larissa.
Svestrane sportašice kojima je poslije u gimnaziji profesor bio Ante Tomas, pedagog i košarkaški trener, ali i njihov susjed u Potočkoj ulici, najsportskijoj ulici u Križevcima.
- Da, kod našeg susjeda i profesora Tomasa prošle smo sve sportove, županijska i državna natjecanja i bogme je to bilo vrijedno iskustvo - rekla je Dora, a Larissa je dodala da je ona bacala kuglu, a Dora trčala 800 metara i u štafeti.
Od otpisanih do najbolje sportske ekipe u Hrvatskoj.
- Iznenadile smo sve, možda čak i sebe, ali osjećaj je izvanredan. Stvarno je posebno da su prvi puta u jednom sportu najbolji i rukometaši i rukometašice koji su osvojili medalju s istog natjecanja, Europskog prvenstva - rekla je Dora.
Dečki najveća podrška
Od rukometaša svi očekuju medalju s prvenstava, to je gotovo normalno, a rukometašice su “otišle tiho i ušle u legendu”.
- Mi svi radimo u tišini, trudiš se i nadaš da će se jednoga dana to isplatiti, da će sav taj trud i odricanje rezultirati nečemu, što se nama, konačno i dogodilo. Možda baš zato što smo bile tako otpisane, što nitko nije vjerovao da možemo osvojiti broncu, čak niti u toj posljednjoj utakmici - rekla je Larissa.
Križevačka podrška nije izostala. Roditeljska, majke Vere i oca Tihomira, ali i njihovih dečki, Roberta Markovića rukometaša KTC-a, i Tomislava Žulja, nekadašnjeg košarkaša Radnika iz Križevaca. Robert, Larissina ljubav, bio je vjesnik prvenstva u Križevcima jer je na zagrijavanju jedne prvenstvene utakmice u 1. HRL Sjever nosio Larissin dres reprezentacije s brojem 14.
- On je bio jedan od onih koji su nas pratili u cijelom procesu priprema, kao i Tomislav, i obojica su nam bili najveća podrška u svemu ovome - rekla je Larissa.
Križevčanke ostaju u Lokomotivi, premda dolaze ponude, kako to već obično biva nakon vrhunskog postignuća.
- Ostajemo u Lokomotivi. Dolaze, naravno, neke ponude i slično, ali odlučile smo ostati u Lokomotivi, završiti taj diplomski i obraniti ga. Otvorene su nam sve opcije. Sreća da imamo i taj akademski dio u kojem se možemo nastaviti baviti ukoliko dođe, ne daj Bože, do nekih ozljeda - pridodala je Larissa Kalaus.
Blizanke, Dora i Larissa, vrhunske rukometašice i buduće psihologinje iz Križevaca, upisale su se zlatnim slovima u povijest križevačkog sporta uz bok najpoznatijih, poput petorostrukog atletskog olimpijca Branka Zorka i košarkaškog internacionalca Marka Tomasa. Za njih će ovih dana biti priređivani zasluženi prijemi, a zatim, dakako, sve po starom. Završetak školovanja i ono što najbolje znaju, rukometne izvedbe po kojima ih pamtimo.