SLUČAJNO OTKRIĆE Bio je 'zakrpa', a sada je hrvatski adut za broncu

Hrvatski rukometaši peti put zaredom zapeli su u polufinalu na velikim natjecanjima. Snove u koje smo uplovili nakon nevjerojatne pobjede nad Poljacima razbili su Španjolci i zaustavili naš pohod na europsko zlato.

Ponovno ostajemo bez jedine medalje koja nam nedostaje u bogatoj kolekciji, ali za razliku od prijašnjih godina, kada smo našu reprezentaciju ispraćali s velikim očekivanjima, ove godine nije bilo razmetanja. Novi stručni stožer na 12. europsku smotru krenuo je s pomlađenom reprezentacijom i ambicije i želje rukometnog puka ostale su zakopane ispod površine, a zlato je zabljesnulo tek nakon rukometne rapsodije odigrane protiv domaćina na turniru.

No, hrvatska reprezentacija nije dobila samo Šebetića, Sliškovića, Marića - dobila je još jednog iskusnog vratara. Ivan Stevanović (34. će napuniti 5. svibnja) spremno je iskoristio lagani pad forme Alilovića, a protiv Poljske doslovno nas je oduševio.

U polufinalu se ispriječio evidentan nedostatak snage naše momčadi. Pad u završnici prvog dijela bio je odlučujući, a jedna od rijetkih zamjerki koja se može uputiti na adresu izbornika Babića je što utakmicu sa Španjolcima nije započeo s Riječaninom na vratima. Stevanović je nakon fenomenalne partije protiv Poljske, nakon što je u prvih 30 minuta zaustavio gotovo polovicu udaraca koje su išle na njegov gol, to zasigurno zaslužio.

No, kao što je bila nestvarna utakmica koju smo odigrali protiv Poljaka, neobičan je i put Stevanovića do Poljske. U reprezentaciju je ušao na mala vrata. Pozvan je kao treći vratar umjesto ozlijeđenog Ivana Pešića, ali nakon što je Filip Ivić, njegov suigrač iz Zagreba, osjetio bol u leđima, našao se na popisu putnika za Poljsku. Nominalno drugi vratar Zagreba nije bio u prvom planu ni u Poljskoj, ali kad su kola krenula nizbrdo, dobio je prigodu koju je znao iskoristiti.

Imali su Riječani reprezentativaca koji su se kući vraćali s medaljama oko vrata. Slavili su se trijumfi u kojima su sudjelovali Džomba, Matošević, Sulić, Načinović, Blažičko, ali danas se očekuje da novu medalju u grad na Rječini donese Stevanović. No, ako ona i ne stigne, već je osigurao mjesto na zidu slavnih u kući riječkog rukometa na Zametu.

Prve rukometne korake započeo je sa 12 godina na asfaltu pokraj osnovne škole na Trsatu.

- Nekako je sam stao na vrata, što mu je i savršeno odgovaralo jer je za svoju dob imao vrlo duge ekstremitete - prisjeća Siniša Orlović, prvi Ivanov trener, pod čijom je paskom prve rukometne trikove učio i Renato Sulić koji je živio u istoj ulici gdje i Stevanović.

- Bio je dobar, pouzdan i marljivo je trenirao, ali ono što je možda najvažnije jest da je uvijek bio vedar i nasmijan. Unatoč godinama, u kojima je bilo i uspona i padova, ostao je takav. Nadam se samo da ga slava neće promijeniti - kroz smijeh dodaje Orlović, koji ga je nastavio pratiti kao trener kada je već sa 14 godina otišao u drugu momčad Zameta, a vrlo brzo pronašao mjesto u prvoj postavi.

Kratke epizode u Poreču, a potom i u Krškom bile su dobra škola, a nakon što je na vratima Zameta zaslužio titulu najboljeg vratara Final Foura 2012., Stevanović je krenuo u Zagreb, u redove prvaka kao i mnogi riječki rukometaši prije njega. No, posljednju ponudu za promjenu kluba koja bi ga odvela u Njemačku Ivan je odbio i ostao u redovima "plinara", što mu je u konačnici otvorilo vrata reprezentacije i debi na velikom natjecanju.