Legenda hrvatskog rukometa i trener Podravka Vegete Zlatko Saračević (59) umro je u bolnici u Koprivnici nakon što mu je pozlilo poslije utakmice protiv Lokomotive.
Jedan od najboljih hrvatskih rukometaša svih vremena i ugledni rukometni trener umro je nakon što je njegova ekipa u derbiju hrvatskog prvenstva u Koprivnici pobijedila Lokomotivu sa 32-29 i napravila veliki korak prema novom naslovu prvakinja.
Za Saračevićem tuguje cijela Hrvatska. Prisjetio se njihovog vremena i Goran Perkovac. Kapetan zlatne reprezentacije s Olimpijskih igara iz Atlante danas je trener u Švicarskoj, a Saračević i on bili su ostali veliki prijatelji.
- Teško je biti trener. Veliki je pritisak, svi podcjenjuju taj pritisak, no on ostavlja traga. I Saračev primjer je savršena potvrda. Beskrajno sam tužan.
Sjeća se…
- Što se tiče igračkih kvaliteta, bio je bombarder kakvih je i prije i poslije bilo jako, jako malo. Omiljen u svakom društvu, uvijek ima nešto za reći, s njim si mogao sjetiti cijeli dan da ti bude zanimljivo. Vrhunski i za ekipu, mogao si na njega računati da će moći odigrati pravu utakmicu uvijek.
Sarač i Peki.
- Zvao me Pekara, uvijek je imao neki svoj dodatak. Pekara raširi, to je bila osnovna rečenica. Preskakao je Ruse, dok mi ostali od njih nismo vidjeli gola.
Šala uvijek na prvom mjestu.
- Sjedimo na Ksaveru, kasno, u kafiću. Ulazi fotoreporter, mi se razbježimo Sarač mirno sjedi i pita ga 'jel ti slikaš ovo nas? Pričekaj majke ti malo da ugasim cigaru, jer ako me Kljun vidi nastradao sam.'
I Atlanta za sva vremena.
- Ja sam rekao to je prva zlatna olimpijska medalja za Hrvatsku uopće i to se ne smije zaboraviti. To je imalo ogromnu težinu za hrvatski sport i državu u cjelini. A mislim da se to malo zaboravlja i ne mislim da je to dobro.
Veliki prijatelj Zlatka Saračevića bio je legendarni Mirko Bašić. Šok je veliki…
- Ja mislim da ga je ubio trenerski poziv. Probao je s curama na fini način, ono što nije mogao s momcima. Držao je puno u sebi, najviše zbog toga. I nakon par godina to svakako ostavi traga. Stisčeš, imaš problema sa zdravljem, vani južina, napeta utakmica i ljudi to osjete. Uvijek je prema van bio smiren i dobar, i to ga je sigurno ubilo, puno je toga držao u sebi.
Igrački…
- Igrački, njegovi rezultati najbolje govore. Čudo od igrača, sa svojom visinom je bio ekstra strijelac. Kompletan je bio, mene je ugodno iznenadilo koliko je bio dobar trener, koliko je Podravka igrala dobro i iznad svojih mogućnosti.
A privatno…
- Mi smo bili i cimeri u reprezentaciji i igrali u skupa u Francuskoj, moja supruga je bila kuma njegovoj kćeri. Ja sam ga ošišao na ćelavo na EP u Italiji, jer je nosio onu 'fudbalerku' gore ništa, otraga leprša. Rekao je da će me ubiti, bio je lud nakon toga, ali nikad više nije mijenjao frizuru.
I za kraj…
- Zvao me Andrej Lavrov iz Rusije u nevjerici, pita je li stvarno istina. Bili smo svi veliki prijatelji, što uopće više reći.
Prve medalje Hrvatska je osvojila sa Zdravkom Zovkom, a Saračević je bio neizostavni dio te priče.
- Igrali smo skupa, bio sam mu trener, izgubio sam igrača, suigrača i najviše prijatelja.
Sjetio se…
- Debitirao je u Tivtu, mislim da je bilo protiv Rusije, Trofej Jugoslavije. Ja sam bio na odlasku, on na dolasku.
Poseban lik…
- Mislim da je Pako Ćavar nabolje rekao da je on bio dobri duh rukometni, koji je nosi dobro raspoloženje i to je djelovalo sjajno na sve nas. Velika pozitiva, bio je svoj sa svojim posebnim šarmom…
- Kao igrač je obilježio hrvatski rukomet. Igrao je kako je najbolje znao, vrstan strijelac, pobjednik, timski igrač, dobro pripremljen za svaku utakmicu. Sjećam se, u Veszpremu je sa 40 godina pobijedio Ademar Leon sam. Izgubili smo u zadnje vrijeme puno kvalitetnih igrača i ljudi.
Kakav je bio kao trener.
- Trener odličan, baš sam ga hvalio neki dan. Kod njega je svaki trening zračio dobrim raspoloženjem igrača. To nije lako. Možda koji put nije bio 100 posto unutra, otišao je u druge poslove, ali kada je bio posvećen bio je sjajan. Znao je napraviti atmosferu. Možda bi da je ranije krenuo u trenerski posao, napravio i više.