Irfan Smajlagić
 RONALD GORSIC/CROPIX Cropix
SJEĆANJA NA SARAČEVIĆA

‘Teško je staviti takav život u dvije riječi... Ma, bio je savršen, bili smo tandem iz snova...‘

Prijatelji i suigrači Zlatka Saračevića puni su anegdota iz zajedničkih dana njihovih karijera.
Piše: Dražen PinevićObjavljeno: 22. veljača 2021. 22:46

Hrvatska sportska javnost dan nakon preranog odlaska velikog rukometaša i trenera Zlatka Saračevića i dalje oplakuje tragediju koja se dogodila. Reakcije njegovih suvremenika, suigrača i prijatelja s terena ne prestaju stizati. Prvi se jutro nakon teškog događaja javio Božidar Jović. Bili su puno više od suigrača, makar su ih godišta razdvajala. Božo Jović i Zlatko Saračević kao prst i nokat.

- Prvo naši su roditelji odrasli zajedno, moj otac je igrao vaterpolo, njegov rukomet. Bili smo obiteljski prijatelji. Ja sam dolazio u Borac, on je odlazio prema Medveščaku, ali ostala je ta bliskost. Bio sam mu kum, zvao sam ga 'Stari', pa 'Kume'… Bio je savršen igrač. Kaže mi 'samo čuvaj dvojicu da je mogu tresnuti kako spada', a onda je počeo dodavati u Mađarskoj. Ima jači skok šut nego šut sa zemlje, to je nevjerojatna činjenica.

I uvijek Atlanta…

- Prva scena je - mi dolazimo u Olimpijsko selo, i vođa ekspedicije nešto petlja, napada ga Sarač, gdje smo smješteni, kako smo smješteni. Onda kada je vidio uzima sve u svoje ruke. Mi opremamo naše apartmane aparatima za sladoled, kavu, dužim krevetima… Švercali smo se u menzi na talijansku kuhinju, jako je volio tjesteninu… Ja sam uzeo jednom zgodom električno vozilo u Selu, Sarač je prvi uskočio i vozali smo se cijeli dan dok nam nije došla policija i uzela vozilo. Puno, jako puno toga.

image
VLADO KOS/CROPIX Cropix

Tuguje i Irfan Smajlagić. Pipe i Sarač bili su strašan tandem na desnoj strani svake momčadi u kojoj su igrali.

- U dvije riječi je jako teško staviti takav život. Od starta nam se priča prepliće, Borca, pa dolazak u Zagreb, pa reprezentacija, pa odlazak u Francusku, pa trenerski. Kada nekog tako znaš teško se pomiriti s tim da nekog više nema. Izgubiš dio te priče, dio sebe.

Sjeća se…

- On je igrao u Borcu, ja u Mladosti iz koje sam došao sa 17 godine u Borca. Igrali smo u školi, on odbojku više ja košarku i nogomet. Onda je krenuo rukomet. Igrali smo u vrhunskom organiziranom klubu, bili smo profesionalci u odnosu sa 17 godina.

Tandem snova…

- Tandem smo bili, jer smo cijeli život igrali zajedno. Toliko smo dobro surađivali, da smo funkcionirali na pogled. To je vrlo teško postići, ali nije čudno s obzirom koliko smo dugo bili skupa.

Sarač izvan terena:

- Izvan terena je uvijek davao notu koja te rastereti pritiska. Prebacivao je fokus na ležernu atmosferu. Imao je strašan osjećaj za te stvari. Svaki od nas ima u sebi dozu profesionalizma, želje za pobjeđivanje, dokazivanjem sebi da si bolji od nekoga. Pritisak, a s njim se nikad nisam ni posvađao, što je opet normalna stvar u svemu tome. Nametnuli smo si to kao igrači, a nastavilo se i u trenerskim vodama, a to je posao koji se svodi na priču pobijedi ili umri. Što znači uopće biti trener?

Linker
01. ožujak 2021 23:07