Hrvatski rukomet dobio je veliki udarac, drugi najveći u povijesti u nedjelju u Montpellieru. Nismo se uspjeli plasirati na Olimpijske igre u Tokiju i to je, nakon što se nismo uspjeli plasirati na OI u Sydneyu 2000., drugi najveći neuspjeh u povijesti hrvatskog rukometa.
Splet okolnosti je presudio, ispali smo s isto bodova kao i Francuska i Portugal, jer smo u krugu bili najslabiji. Nemamo si previše toga za zamjeriti, napravili smo očekivano, ali to nije bilo dovoljno.
Smak svijeta nije, makar je mnogima u nedjelju tako izgledalo, ali sasvim sigurno je znak za jedan sasvim novi početak. Pad je bio evidentan, osjetio se u Egiptu, a u tri dana, samo mjesec i pol dana nakon Egipta, Horvat nije mogao promijeniti ništa da bi nas učinio sigurnima kao nekad prije.
Bili smo klimavi, sa svim svojim realnostima i manama, nismo izdržali udar Francuza i to nas je koštalo. Hodali smo po rubu s kojeg nas je gurnuo Portugal uz pomoć Francuske i ponovno njemačkih sudaca. Ali, to više nije ni vijest, niti je zanimljivo.
I što sad? Ništa, sljedeće veliko natjecanje je Euro u Mađarskoj i Slovačkoj u siječnju, a to je početak novog olimpijskog ciklusa prema Parizu 2024. godine. Dakle, imamo se priliku vratiti u Francusku i pokazati drugačije. No, za to ćemo morati puno raditi, puno više vjerovati mladim igračima i oprezno odlučivati kako i na koji način koristiti igrače koji s godinama na leđima sve to teže prate.
Ova priča je završila bez zlata, no to ne znači da takva mora biti i ona sljedeća koja će doći nakon ovoga, jer 2024. su OI u Parizu, a 2025. smo domaćini SP-a. To je dovoljan izazov za novi početak, ali stvari treba definirati brzo, jer koliko god je to daleko, vremena za raditi je uvijek malo. Šteta za Tokio, možda smo ipak zaslužili, jer smo dobili taj Portugal, ali eto...
U životu ne dobiješ uvijek po zaslugama.