Treneri rukometaša Zagreba bili su mnogi veliki i priznati stručnjaci, od najtrofejnijeg Zdravka Zovka, preko Velimira Klajića i velikog Line Červara, do Veselina Vujovića... Nakon što je klupu poslije loših rezultata u Europi napustio Andrija Nikolić, došao je red na Velimira Petkovića, nekadašnjeg istaknutog igrača, danas trenera, čovjeka koji je tijekom posljednja tri desetljeća u njemačkoj Bundesligi izgradio ime. Petković se iz Berlina, u kojem živi godinama, preselio u Zagreb te istovremeno s upoznavanjem momčadi još uvijek sređuje formalnosti vezane za novu adresu. Nakon radnog sastanka s hrvatskim izbornikom Dagurom Sigurðssonom spremno se odazvao pozivu na intervju. Klub je, naravno, prva i osnovna tema:

- Lagano hvatam konce, sve ide svojim tijekom i ide prilično glatko jer i nisam imao nekih posebnih nepoznanica što se tiče momčadi i igračkih imena jer uvijek pratim rukomet na ovim našim prostorima. Imao sam dosta informacija od ranije. Sada radim na prikupljanju konkretnijih informacija, upoznajem osobnosti igrača, puno pričam s njima. Potpuno sam otvoren u komunikaciji i tražim samo to da i oni budu takvi prema meni. Trebat će mi jako malo vremena da pohvatam kompletnu sliku momčadi. O klubu i inače znam sve, sad lovim informacije o tome kako diše svlačionica jer upravo to smatram najvažnijim dijelom priče.

Obrana je ključ pobjede. Tražim puno trke, koncentracije

Kakvo je stanje i kakva je situacija koje je Petković zatekao uoči nastavka natjecanja u Ligi prvaka, u kojoj je Zagreb zaglavljen na zadnjem mjestu u skupini?

- Svi su mišljenja da se domaći trofeji podrazumijevaju, a ja sam s nekim igračima već pričao o tome. Na treningu na koji su se vratili svi reprezentativci na to sam ih upozorio. Pitao sam ih kako mogu primiti 31 gol od Sesveta (37-31 za Zagreb, nap.a.). Vadili su se da su vodili deset razlike pa su se opustili. Rekao sam im da je svaka domaća utakmica te svaka utakmica i sa slabijim protivnikom samo priprema za one najzahtjevnije. Ne smiju postojati amplitude, takvi padovi, jer se to onda ponavlja i u najvažnijim europskim utakmicama. Vlastito poštovanje stječe se samo poštovanjem prema svakom protivniku; nevažnih utakmica nema. Moja je filozofija da se svakog može pobijediti i da samo treba vjerovati u sebe. Rekao sam igračima da ih sve vodim na dobru večeru kada - ne ako! - pobijedimo Magdeburg. Želim na njih prenijeti svoj vječni optimizam. Znam da je teško govoriti o velikim europskim ciljevima, a zadnji smo na tablici s dva boda. Ipak, uvjeren sam u znatni napredak jer puno vremena provodim u pripremi igre u obrani, koja je ključ pobjede. Tražim puno trke, koncentracije; kad dođu Magdeburg, Kielce, Pick, vidjet ćemo koliko će brzo igrači usvojiti moje ideje. Ne znam kako će sada biti, ali na duže staze znam da se možemo tući i s najboljima, samo treba vremena.

DAMJAN TADIC Cropix

Svi su bježali iz Rusije, on u kontrapravcu

Posljednji trenerski angažman Petković je imao u Rusiji s njezinom reprezentacijom.

- Bio sam ondje četiri godine, lijepo sam bio prihvaćen, odlično sam se osjećao. Imao sam dosta problema s njemačkim novinarima poslije početka te "specijalne operacije", kako ja to i danas zovem. Jedan sam od rijetkih stranih igrača ili stručnjaka koji tada nisu napustili Rusiju. Kad sam svojevremeno došao na odmor doma u Njemačku, supruga i obitelj i svi moji prijatelji rekli su mi da se ne vraćam u Moskvu, no ja sam otišao. Kad sam otvorio vrata prostorija Ruske rukometne federacije, svi su bili šokirani. Svi su tada odlazili, bježali, hvatali posljednje letove, a ja sam išao u kontrapravcu. Nažalost, imao sam iskustvo iz ratova na ovim našim prostorima. Zbog svega toga gledam svaki takav problem s više strana, nikada jednostrano. Uvijek čitam kompletnu štampu, pratim vijesti iz svih izvora - kaže Petković i nastavlja...

- Razmišljao sam puno o tome i shvatio da moja supruga u Berlinu čita i dobiva jedne informacije, a ja u Moskvi potpuno suprotne, nešto sasvim drugo. A kad sve to pratiš, sve i promatraš drugim očima, istina je uvijek negdje u sredini. Nikad nisam dopuštao da netko formira moje mišljenje, ja sam ga sam sklapao na osnovu informacija iz svih kuteva. Ne bih o tome previše, no nije sve onako kako se ljudima ponekad čini. U svakom sam slučaju u Rusiji proveo jako lijepe trenutke i stekao prijatelje kao i svuda gdje sam radio i živio. Mnogi mi i danas ne vjeruju da je gore sve normalno, da život i dalje normalno teče. U Moskvi je sve kao da rata i nema; kupovao sam u u gradu i Vegetu i Krašove Bajadere. U Rusiji je stvoren jedan paralelni zasebni svijet te sve i dalje funkcionira.

MAKSIM BOGODVID/SPUTNIK/PROFIMEDIA

Dugi period u Njemačkoj, gdje Petković i danas živi, sasvim je druga priča:

- Sad sam zapravo Nijemac, mi smo Berlinčani, no sam ja oduvijek svim srcem ostao na ovim našim prostorima. Obožavam otići na naše more, najljepše mi je u Banjoj Luci, gdje sam stasao te počeo igrati rukomet i stvorio ime, i to će uvijek ostati u meni. Nisam rođen u Banjoj Luci, nego u Hercegovini, koju također osjećam kao svoju. Otac je radio u policiji u bivšoj Jugoslaviji, preko Glamoča, Šuice, Livna... došli smo do Banje Luke gdje smo se i skrasili te ondje imam najviše svojih ljudi, iako sam najponosniji na to da imam puno prijatelja od Ljubljane do Skoplja, od Triglava do Gevgelije. Imam puno prijatelja u Hercegovini, u koju svaku godinu odlazim iako nemam rodbine. Iako nisam praktični vjernik, često idem i u Međugorje, gdje osjećam "nešto"...

Tražio sam svojevremeno i hrvatsko državljanstvo, ali ga, ne znam zašto, nisam dobio

Petkovićev je životni i sportski put bio trnovit i buran:

- Pero Janjić, koji je s Borcem uzeo naslov prvaka Europe, mene je kao najmlađeg trenera preporučio kao svojeg nasljednika i odmah smo 1991. osvojili Kup IHF-a. Iz bivše države sam otišao prije onih ružnih ratnih događanja. Otišao sam u Scharnhausen, u Stuttgart. Nakon priprema vratio sam se u Banju Luku i htio otići na more, ali me je supruga odgovorila i onda se zakuhalo. Vratio sam se preko Beograda u Njemačku, gdje smo ostali sve do danas. Dobio sam državljanstvo, imam i bosansko i osjećam se dvojno. I supruga je iz Banje Luke, pola mi je obitelji sada u Hrvatskoj. Tražio sam svojevremeno i hrvatsko državljanstvo, ali ga, ne znam zašto, nisam dobio pa sam odustao. Tada mi je s mojim pasošem trebala viza za svaku zemlju, bilo je problema, sve dok 2000. nisam postao Nijemac. Što se tog perioda tiče, ne mogu odlučiti gdje mi je bilo ljepše i bolje, u Wetzlaru, Göppingenu, Berlinu... Svugdje mi je bilo sjajno i zato sam ostao toliko. Imao sam i uspjeha s tim manjim klubovima i svuda sam trajao iako Bundesliga melje. Posrećilo mi se, trajao sam dulje nego svi drugi. Ostao sam u Berlinu, gdje su mi već bila dva sina, to je bilo super iako su njih dvojica nekoliko mjeseci nakon toga otišli poslom. Dok sam bio u Rusiji, supruga je u Berlinu bila sama, bojala se ići u Moskvu. I njoj i meni je u Berlinu sjajno i kad odem u penziju, bit će to moje trajno boravište.

Rodni Balkan, Njemačka, Rusija, sada povratak kući. Petkoviću je svugdje bilo dobro jer je u duši kozmopolit:

- Svi smo mi ipak isti na ovim našim prostorima bez obzira na neke razlike. Odgajan sam u duhu zajedništva, otac je bio iz Drvara, majka iz Konjica, i otac me je uvijek učio da samo pazim da ne izgubim obraz. Takva smo sva trojica braće. Koliko sam vezan za ovo naše podneblje govori i činjenica da sam ja trener koji je u Njemačku doveo najviše igrača s ovih prostora. Drago mi je da su i svi oni bili širokih pogleda. Razumijem one koji su u ratu izgubili nekog svojeg, imam popust prema nekim njihovim rigidnijim stavovima. Ipak, svi smo mi drugi ljudi kad pređemo Breganu. Rusija mi je dala pečat, otvorila mi je na neki način oči, ali je u meni ostao ovaj naš duh. Kad god dođem bilo gdje u neki grad u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, ne stignem ni obići sve prijatelje. Lijepo mi je u Njemačkoj, volim njihov red, čistoću, iskrenost, iako nije danas popularno biti iskren. I sada sam Sigurðssonu rekao da mora shvatiti i prihvatiti ovaj naš posebni mentalitet i on mi je zbog toga zahvalio. Znamo se dobro iz Njemačke, zvao me je, pričali smo o svemu, kaže da se snašao, pričali smo o mojim igračima u Zagrebu. Dao sam mu savjete i ponudio svaku moguću pomoć, to ću učiniti i prije predstojećeg SP-a.

DAMJAN TADIC Cropix

Kada me Dodik pozove, otići ću

Rukomet je Petkovićev život i zato mu je drago da je hrvatski rukomet ostao uspješan i poslije perioda jugoslavenske rukometne škole, u kojoj je ponikao:

- U Hrvatskoj je rukomet ostao na nivou, to pokazuju veliki rezultati. Nema više onih najboljih igrača, one najbolje generacije, malo se posustalo, a ovim mladima sada treba malo vremena. Perspektiva postoji, ali treba vremena. Očekivanja su uvijek velika, Dagur treba vremena, a treneri ga danas zbog natrpanog kalendara nemaju. Na predstojećem SP-u podrška navijača neće izostati, nacionalni je naboj najveći u Hrvatskoj. Kakvi će biti igrači, vidjet ćemo. Na OI u Parizu nije bilo dobro, ali ja sam optimist, Hrvatska može do polufinala. Desetak nacija može do medalja, razlike su danas male, presuđuje jedna lopta, jedna sudačka odluka, golmani... Što se ostalih naših reprezentacija tiče, situacija je nešto lošija iako se u Sloveniji najbolje sistemski radi. Što se moje Bosne tiče, podijeljena je, nema zajedništva. Moram se ispraviti - kako to u Berlinu često radi moj prijatelj Enver Marić - "ne u Bosni, nego u Bosni i Hercegovini". Sjetimo se koliko talenata i igrača je dala BiH reprezentaciji bivše zemlje. Danas to, nažalost, nije tako i BiH je danas zadnja od svih naših reprezentacija. Ukupna situacija i položaj rukometa nisu dobri i samo zato igrači srpske nacionalnosti optiraju za srpsku, a Hrvati za hrvatsku reprezentaciju. Kad se to promijeni, bit će bolje. Ja to metaforički volim reći - kad me Dodik pozove da vodim reprezentaciju, tada ću otići. Sistem u svakoj državi generira sliku sporta, Slovenci su tu najbolji. Srbija je neorganizirana, trebao sam ondje biti svojedobno biti izbornik pa mi nisu niti javili da su izabrali drugog.

Petković je jedan od onih koji su u odličnim odnosima s gotovo svima iz "našeg" rukometnog miljea. Ne voli rangirati igrače i trenere jer se "vremena mijenjaju", a s njima se mijenja i rukomet...

- Od igrača iz Hrvatske volio sam jako Zlatka Žagmeštra, gledajući ga sam i zavolio rukomet. Volim Paku Ćavara i Iztoka Puca koje sam dvije godine trenirao u Banjoj Luci. Sviđao mi se Zdravko Rađenović koji je igrao sve, Abas Arslanagić. Iz ove posljednje generacije teško je ne izdvojiti Petra Metličića, Ivana Balića, Blaženka Lackovića, koji je igrač kakav sada nedostaje zbog laganih golova izvana. No ne mogu se komparirati i mjeriti igrači iz raznih generacija. U odličnim sam odnosima s Linom Červarom. S njim se znam preko 30 godina, uvijek se srdačno pozdravimo i popričamo. Čini mi se da je sada malo ogorčen, ne znam točno zašto. Njegove su zasluge velike. Malo je sujetan, ali tko nije - i ja sam. Sa Slavkom Golužom sam možda i najbolji jer me je kupio jednom gestom u ona loša ratna vremena. On je posljednji osvajao medalje, a bio je kritiziran. Danas bismo bili sretni da imamo takve uspjehe. I on se malo ljuti, no sam si je pomalo kriv jer ima taj tvrdi južnjački hercegovački mentalitet. Ponavljam, sa svima sam u dobrim odnosima, no najvažnije mi je da me u Zagrebu nitko nije dočekao na nož.

Petković je u Zagreb došao popraviti stanje, no malotko vjeruje da se opet može na staze stare slave. To je ipak nemoguća misija:

- Ne sanjam da ćemo biti prvaci Europe, ali moramo učiniti sve da se ravnopravno možemo nositi sa svima. Nije mi nitko rekao: "Petko, dođi ovamo da ne gubimo sedam utakmica zaredom u Ligi prvaka." Doveden sam da se možemo sa svima potući. Nadam se da se u tom smislu mogu zadržati igrači na duže staze; mora se postaviti granica. Nikad i nisam radio u bogatom klubu, uvijek sam puno radio i razvijao mlade. Ključ je u tome da mladi igrači kao što je Ivano Pavlović, kojeg imamo sada, ne ode za dvije godine. Neka ode za četiri i sve će biti puno bolje...