Aktualnu situaciju na žalost najmanje komentiraju aktualni reprezentativci, makar bi baš oni trebali biti najglasniji da bi se stvarima dalo pravo ime i prezime i da bi se čistih računa krenulo dalje. Nismo čuli ni kapetana Marka Kopljara, ni najboljeg igrača Domagoja Duvnjaka, izbornika Željka Babića i koordinatora Ivana Balića čuli smo tek kad su se oglasili nakon sastanka. Ni Peru Metličića još nismo čuli... Oni će oglasiti kad odluče da je za to vrijeme, ali možda ne treba ni onda.
Zato smo potražili mišljenja kod legendi, igrača koji su obilježili noviju povijest hrvatskog rukometa. Patrik Ćavar igrao je za zlato u Atlanti, Mirza Džomba i Denis Špoljarić bili su u sastavu za zlato u Ateni i Portugalu. Oni sigurno vide stvari drukčije i nijedan nije ravnodušan prema svemu jer se, bez obzira što nisu tu, još uvijek osjećaju kao dio toga. Zanimljivo, iako svaki ima svoj kut gledanja igre, svi su vrlo sličnog razmišljanja.
Patrik Ćavar najstariji je u tom društvu. Da je barem on čuvao Bieleckog, čak i s današnjim godinama, teško da bi Poljak zabio koliko je zabio...
- Ovako ću reći, mislim da imamo krivu predodžbu ove reprezentacije, da nismo realni u sagledavanju stanja. Ona je dobra, ali ne i vrhunska, što pokazuju i njeni rezultati, sve te silne oscilacije koje se vrhunskim momčadima ne događaju.
Vratio se na utakmicu s Poljskom.
- Poljaci su dobra momčad, da igramo s njima deset utakmica, mi bismo dobili pet, oni pet. Da je ova generacije na razini onih iz ‘96. i ‘03, mi bismo sada govorili o neuspjehu, no, ovo je limit, oni očito ne mogu bolje. Da mogu, jednom bi uspjeli, ali nisu...
Glavni problem?
- Vrhunski igrač vrhunski je u oba pravca, a mi osim Duvnjaka takvog nemamo. Kvalitetu napada imamo, ali obrane ne. A vrhunsku momčad čini ta kvaliteta u oba pravca. To pokazuju i neki detalji protiv Poljske. Recimo, Stepančić radi na deset metara isključenje na igraču koji je okrenut leđima od gola, pa Gojun dobiva nepotrebno isključenje u finišu i ti detalji pretvaraju se u poraz.
Što sada treba?
- Treba stručnjak, treba onaj koji će izvući 120 posto iz postojećeg kadra i treba vidjeti s čime stvarno raspolažemo u ovom trenutku.
Kako dobiti nove snage?
- Tu je sad, po meni, nekoliko stvari. Mislim da igrač uči sa 12-14 godina, da se kasnije teško ispravljaju pogreške. Kod nas zbog situacije sa sportom, zbog financija mnogi to preskaču i to se osjeti, što nekad nije bio slučaj. Drugo, igrač se mora potruditi i dokazati. Mnogi od njih nisu glavni u klubovima, a nisu glavni jer nisu vrhunski i ne mogu se izboriti za glavne role. Te se stvari moraju prepoznati. Nije to pitanje imaš li šansu ili ne, jer trenera zanima samo što on može i po tome ga ocjenjuje. Naravno da se to osjeti na rezultatu - zaključuje Ćavar.
Mirza Džomba, čudesni letač s desnog krila, danas je predsjednik Rukometnog saveza Primorsko-goranske županije.
- Predsjednik je ponosan na Zamet, koji je prošao u EHF kupu - uz smijeh kaže Džomba.
Na pitanje o Riju se uozbiljio.
- Čini mi se da su očekivanja javnosti, svih nas, pritisak naših rezultata iz prošlosti ipak previše za njih. Da se ne mogu s tim nositi. Bio sam zbunjen načinom na koji su izgubili od Poljske jer i sada mislim da smo imali otvoren put za puno više, da Poljaci, uz dužan respekt, nisu momčad koja nam je mogla biti prijetnja. No, mi smo to izgubili, teško je naći logično opravdanje i po meni je nepotrebno sad ići od jednog do drugog i kriviti ih za nešto. Oni to očito nisu mogli. Treba se okrenuti onome što dolazi.
I srediti stvari?
- Svakako, treba vidjeti kako dalje, postaviti stvari dugoročno, staviti realne ciljeve, vidjeti igrače koji su još moćni, one koje dolaze. Treba i vidjeti tko što radi, tko je za što zadužen. To treba riješiti u najužem krugu, a ne po medijima. I Balić je tek na početku, to nije isto kao igra, sigurno. Ako je odlučio to, onda mora biti taj.
Kvaliteta...
- Imamo je, ona je kontinuirana i treba se poštovati. Trebaju se odrediti smjernice, koje se neće mijenjati od danas do sutra. Nama je ponekad netko star sa 30, a netko nije ni sa 37. Drugo, igrači koji dolaze u reprezentaciju moraju igrati. Njihov je problem kako, ali ne mogu se tražiti u reprezentaciji. Kako mi uvijek vučemo paralele sa zlatnim vremenima, evo, u sastavima koji su osvajali, svi su tada igrali važne role u klubovima i to se prenijelo na reprezentaciju. Nismo bili prvaci Europe, ali smo svi igrali na vrhunskoj razini i to se osjetilo. To je put i za danas. Neke su stvari na onima koji odlučuju, ali neke su i na igračima ako žele napredovati - zaključuje Džomba.
Denis Špoljarić igrač je na čijim je leđima puno toga prošlo za zlato u Portugalu. Karijeru je završio zbog ozljede ruke, trenutačno se bavi s obitelji i studira na Trenerskoj.
- Supruga je uvijek imala želju živjeti sa “studošem” pa kako joj to dosad nisam mogao priuštiti, evo, sad sam uspio. I studiram za trenera. Kako ide? Dobro, to je ono kaj smo nekad radili, a sad, kao, učimo.
Rio ga je pogodio.
- Nije bilo dobro. Previše smo očekivali od trenera, igrača, a složili se mi ili ne, mislim da je problem u kvaliteti. Ipak, mislim da smo morali proći Poljsku, za medalju smo imali snage, za zlato - ne.
Ne slaže se s Babićem?
- Rekao je da preuzima odgovornost za pripremu, a ja mislim da na OI ne trebaš za takvu utakmicu posebnu pripremu, posebno ne nakon dva mjeseca priprema. Važnija je odgovornost za drugo, to sa psihologijom je stvar igrača. Možda oni nisu u pripremama “ispustili krv”, kao mi nekad. Sjećam se da je Dominiković znao povraćati od napora, da smo puzali od muke. Oni su mi djelovali kao da nisu.
Zašto misli da momčad nije imala kvalitetu?
- Zato što u vanjskoj liniji samo imamo Duvnjaka, koji je top klasa, a kojeg vadimo u 10. minuti, koji igra bez ritma a jedini je igrač koji može, što pokazuje u Njemačkoj. Zakaj bi se odmarao nakon 10 minuta, kad se to odmara u Kielu? To su gluposti. Imamo i vrhunska krila, ali ostalo... Nekad se znala vanjska linija, sad ne znam tko će tu krenuti. Nemamo šutera, posebno s lijevog, iako mislim da će Stepančić ozdravi li do kraja, to s desnog biti. Slišković se nije nametnuo, Mamić to još uvijek nije, Kopljar više voli proći nego šutnuti, nije šuter... Nismo imali Marića, trebali smo Vorija, a nekad smo imali i Sulića i Vorija. Dakle, ništa loše od tim dečkima, ali to nije bilo to. Možda je Musa bio za obranu, možda Vuković, koji igra odlično, ne znam, ali znam da nismo imali nijednu obranu osim 5-1 i to mi nije jasno.
Pojasnio je...
- Ne moraš sve igrati, ali moraš moći. Obrana je više stvar voljnog momenta a manje treninga. Mi smo u reprezentaciji imali sve obrane, ja sam u Berlinu igrao 6-0, ali smo trenirali 3-2-1 jer s njom ostaju kretnje, sve što je važno da bi mogao. Pa ni vratari se nisu pokazali, a imamo tu i Alilovića i Šegu, koji brane Ligu prvaka. To je stvar izbora, mi smo, kao, pomladili, ali ja ipak mislim da je bolje sedam starih i sedam mladih, nego svi mladi. Posebno kad ne igraju u klubovima, kao što je bio kod nas slučaj.
Imamo li perspektivu?
- Imamo, Stepančića sam već spomenuo, Mamić je isto perspektiva, ali mora igrati više, odlučivati, pa Pavlović, koji je morao biti tu da je bio zdrav, Mandalinić kada nismo imali šutera da nije tu, pa Šebetić koji dolazi, Vujić... Imamo mi dobrih igrača. Samo se treba malo preciznije odrediti i bit će to OK - kako je govorio kao igrač, tako i sada govori naš prvi i jedini “ministar obrane”.