Tih je dana Samobor doslovno živio u znaku rukometa, na svakom uglu komentirale su se finte Ivane Lovrić, neustrašivost Tee Golubić ili vratarske bravure Lidije Radovanić. Kako i ne bi, samoborske sportske heroine ušle su u finale Challenge kupa u kojem ih je čekala moćna i snažna češka ekipa Banik Most.
Kad su zakoračile u europsko natjecanje nitko ih nije vidio tako daleko. Posebice stoga što su Lavice u prvom susretu protiv srpske ekipe iz Nove Pazove ostvarile polovičan uspjeh - pobijedile su u gostima, a potom “pokleknule” pred domaćim navijačima i tek zahvaljujući ukupnoj gol-razlici prošle dalje. No, nakon dvije uvjerljive pobjede protiv ekipe Zrinjskog u četvrtfinalu, počelo se sanjati o velikom rezultatu. A kad se obranila velika prednost protiv Šveđanki u polufinalnom ogledu, bilo je jasno da Samobor čeka rukometni spektakl.
Bajka nastala - spontano
I doista je tako i bilo - 5. svibnja 2013. u samoborskoj dvorani OŠ Bogumila Tonija odigrana je prva finalna utakmica protiv Čehinja, a mjesto na tribini plaćalo se “suhim zlatom” jer su baš svi željeli svjedočiti trenutku povijesti. Jedna od nesumnjivo glavnih kreatora cjelokupnog uspjeha bila je trenerica Dubravka Tunjić koja je klub iz druge lige dovela u društvo najboljih hrvatskih ekipa, a potom se korak po korak s igračicama uspinjala sve do europskog finala.
- Svaki susret doista je bio posebna priča, no nekako mi je najviše u sjećanju ostala upravo ta prva finalna utakmica i poseban, veličanstven ambijent, izlazak igračica na teren uz najave, skandiranje navijača… Nešto što smo to tada mogli samo gledali na televiziji.
Slaže se s njom i kapetanica ekipe, reprezentativka Ivana Biber Lovrić koja također itekako apostrofira finalni ugođaj:
- Predivan dan, Bogumilac ispunjen nekom posebnom energijom, a mi toliko sigurne u sebe da se jednostavno nismo bojale nikoga! Biti kapetan takve ekipe, bila je i čast i odgovornost. Nikad dvorana nije bila toliko puna kao na tom finalu. Jumbo plakati, jinglovi na radiju, traženje karte više, bila je to jedna nevjerojatna priča - klub iz jednog malog grada “velikim slovima” na europskoj mapi.
Na krilima navijača samoborske igračice igrale su kao u transu i protiv velikog protivnika ostvarile pomalo nestvarnu pobjedu 24:20. Tjedan dana kasnije u Češkoj ipak nisu uspjele obraniti stečenu prednost, no vratile su se kući uzdignuta čela te kao finalistice ispisale najljepše stranice klupske povijesti.
- Cijela ta priča i moje četiri godine u Samoboru desile su se nekako spontano, tako je tekla i ta europska bajka. Duda (trenerica Tunjić op. a.) je poznavala domaće cure koje su odrasle s njom i jako je mudro sve nas “dotepenke” ukomponirala u priču. Znale smo, na primjer, da nemamo klasičnoga šutera pa smo se bazirale na brzoj igri s puno promjena i uigranim akcijama. Imale smo slobodu između sebe dogovoriti što nam više odgovara u nekim akcijama. S druge strane, bile smo i na terenu i van njega prava klapa. Od planinarenja po obroncima Daruvara i zbornog pjevanja, skrivenih iznenađenja za rođendane, Lidijinih točnih prognoza rezultata, fešti s Mihom i Mišom, najluđih vjernih navijača... Ma zaista je bio gušt biti Lavica tih godina. Osjećaj kada navijači, uz pratnju policije, rašire našu zastavu i pjevaju 60 minuta, dok mi imamo rapsodiju na terenu i vodimo osam razlike nekoliko minuta prije kraja u Pazovi, to su minute koje se pamte cijeli život - u jednom je dahu ispričala Ivana Biber Lovrić.
Navijači su pratili ekipu i na gostovanjima, nerijetko se nakon utakmica nije odlazilo kući do “sitnih sati”.
I dan-danas uspomene ne blijede iako je prošlo cijelo desetljeće. Potvrđuje to još jedna od akterica, Monika Kuzmić Husak:
- Najviše od svega pamtim “nabrijavanje” prije utakmica u svlačionici. Mislim da je ključ uspjeha svakako bilo puno odricanja, redoviti treninzi te saznanje da kad je najteže, treba najviše zapeti. Nebrojeno puta sam nakon utakmice imala upalu mišića kao da ne treniram godinama, no motivacija zbog navijača dala nam je samo dodatnu snagu da na svakoj utakmici dajemo svoj “maksimum maksimuma”. I još malo više…
Sve se posložilo kako treba
Svoj maksimum u postizanju zgoditaka u svakoj je utakmici davala Tea Grubišić (tada Golubić), često neuhvatljiva za protivničke obrane.
- Između nas cura i trenerice u to se vrijeme sve posložilo kako treba. To zajedništvo i sloga, cijela ta euforija izvan terena, dovelo nas je do finala. Ne mogu opisati koji je to dobar osjećaj bio kad je bila puna dvorana kad se tražila karta više, koliko je to nas igračice nosilo na terenu. I nije tu riječ samo o broju ljudi na tribinama, već o pravom sportskom navijanju, ozračju prije i poslije utakmice. Uistinu, hvala svima koji su nas bodrili i živjeli s nama rukomet u to vrijeme.
Zajedništvo ističe i u to vrijeme jedna od najmlađih, rukometašica koja je itekako upijala iskustvo za dane koji slijede - Ivona Dodik (tada Štrkalj):
- Bilo je tu i mlađih, starijih, iskusnih i neiskusnih igračica, ali u svlačionici i na terenu sve smo bile kao jedna; kad se radilo- radilo se. kad se smijalo - smijalo se. Ušle smo u natjecanje s mišlju “ajmo vidjeti i tu Europu, pokazati što znamo, na kraju krajeva, pokazati da jedan mali grad kao što je Samobor ima sjajne rukometašice”. Uživale smo u cijeloj podršci grada i zapravo smo bile i zbunjene da je toliko ljudi na tribinama, da ti toliko ljudi piše, da mnogi zovu.
Manje je poznata činjenica da su Samoborke u finalu bile i doslovno brojčano nadmoćne.
- U Švedskoj mi se razbila čaša prilikom pranja zuba, iz susjedne sobe samo se čulo “bit će muško”. Što da kažem, na terenu protiv ekipe iz Češke imali smo cijelo vrijeme igrača više, moj se sin stalno hvali kako je putovao avionom u maminom trbuhu te danas igra nogomet u dresu s mojim rukometnim brojem 13 - ponosno govori Monika Kuzmić Husak.
A koliko su cure te godine apsolutno sve podredile rukometu svjedoči i Ivana Biber Lovrić:
- Kada sam došla u Samobor, trebala ostati samo dva, tri mjeseca. Pred kraj sam slomila kost u lijevoj šaci, saznala da moram na operaciju, ali sam došla na trening, pitala koliko nam bodova treba da ostanemo u Prvoj ligi. Kad sam saznala, rekla sam da ću igrati dok ne osvojimo te bodove. Tako je i bilo, igrala sam sa slomljenom rukom, osvojili smo što treba za ostanak i onda sam išla na operaciju. Mislim da je to ludo, ali vjerojatno bih to ponovila.
Kraj po povratku iz Češke
Nakon velikog europskog uspjeha - kako to obično biva - sve se vratilo na “tvorničke postavke”, pojedine igračice su se oprostile od rukometa, neke su potražile sreću u drugim klubovima, dok je otišla i dugogodišnja trenerica Dubravka Tunjić.
Je li doista sve trebalo tako biti?
- Po povratku iz Češke, moje želje i razmišljanja išla su u smjeru da se na neki način upravo taj europski uspjeh “oplemeni” i da se u klubu nastavi raditi na način da Samobor ostane stabilan prvoligaš, da se intenzivno i kontinuirano radi s mlađim dobnim skupinama, da postoji jasna struktura i možda omogući nekim starijim igračicama da svoje iskustvo prenesu na mlađe kroz trenerski aspekt, da se napravi dugoročni plan i program rada te da se u nekoj budućnosti s nekom novom generacijom krene u neku novu europsku priču - ističe trenerica Tunjić.
Danas su Samoborke stabilne članice 2. HRL Zapad, na tribinama niti približno nema euforije, već ih prati malen krug istinskih zaljubljenika u sport, dok okosnicu ekipe i dalje čine domaće igračice. U omladinskom pogonu sse i dalje predano radi, čeka se neka nova generacija koja će jednog dana pokušati naslijediti slavne Lavice. Igračice iz gornjih odlomaka ostavile su im sjajan temelj, svom gradu i svom klubu priču koja se zasigurno nikad neće zaboraviti...