U Sportskim novostima dugi je niz godina subotom izlazila kultna rubrika ‘13 puta zašto’ s intervjuima s najvažnijim osobama iz tadašnjeg sportskog života. Sada se prisjećamo tih tekstova, a danas vam donosimo intervju s Veselinom Vujovićem kojeg je napravi Miroslav Gavrilović17. veljače 1990. godine.
1. Iz Španjolske ste u Kikindu stigli kao da ste bili na frontu. Vaši Crnogorci bi rekli: ‘Sretne ti rane, junače‘. Što se zapravo događalo u derbiju s Vukovićevim Atleticom iz Madrida?
- Do te utakmice Barcelona je odigrala 16 kola bez poraza. To da sada nije zabilježeno u španjolskoj Prvoj ligi. Atletico je za nama zaostao pet bodova, a u derbiju je vidio priliku da prekine našu seriju i smanji razliku. Bilo je, bogami, žestoko. Atletico je u zadnjoj minuti izjednačio, ali bilo je ostalo još dosta vremena za naš napad. Portner i ja smo se dogovorili što ćemo odigrati, ali sve je pokvario brzopleti šut jednoga suigrača i derbi je tako završen bez pobjednika. Uz druge ozljede zaradio sam i masnicu ispod oka u nehotičnom sudaru. U odnosu na ostale ozljede, ona je najmanji problem.
2. Navodno ste ‘načeti’ još na Rogli?
- Da, tamo sam ozlijedio zadnju ložu, a sve se pogoršalo nakon sedam-osam minuta susreta s Mađarima u Kikindi. Kada sam vidio poveći otok, uplašio sam se, pomislio da od SP nema ništa. Ni na Rogli, ni u Kikindi reprezentacija nije imala svoga liječnika. Nikoga da mi kaže što je, da ustanovi dijagnozu, da me umiri. Bio sam očajan. Zato sam požurio u Šabac, gdje su mi liječnici rekli da se s terapijom to ipak može sanirati.
3. Prije svega toga u Kikindi ste, čulo se poluslužbeno, razgovarati s Janjićem i Stankovićem. Tom prilikom navodno ste nagovijestili mogućnost da odustanete od priprema i puta u Čehoslovačku. Zašto?
- Gotovo da sam već bio tako odlučio. Teško sve ovo podnosim. Igram rukomet već 17 godina i to je ostavilo traga na mojoj muskulaturi. Osjećam da sam na rubu fizičkog kolapsa. Umjesto da se nakon napora u španjolskom prvenstvu odmaram, morao sam odmah na pripreme reprezentacije. A znate što me još čeka nakon Svjetskog prvenstva? Samo tri dana pauze, pa s Barcelonom prvenstveni susret, onda utakmica Kupa prvaka, pa uzvrat i tako redom. Kao da sam u mašini za mljevenje mesa. Zato sam namjeravao odustati, jer sam strahovao da pripreme i nastup u Čehoslovačkoj fizički ne mogu podnijeti.
4. Javnost nije znala kakva se drama odvijala u sobama kikindskog hotels Narvik. Što je presudilo da se ipak predomislite?
- Najprije su me uvjeravali Janjić i Stanković. Predlagali su mi da se u desetak kikindskih dana odmaram, da treniram koliko osjećam da mogu, da redovito idem u bolnicu na terapiju, te da se u normalan rad uključim tek u Aranđelovcu. Onda su redom sa mnom razgovarali Vuković, Isaković, Bašić, Portner... rekli su mi da moram ostati, da ako treba na Svjetskom prvenstvu ne igram do susreta sa Sovjetskim Savezom. Na sve su pristajali samo da promijenim odluku. I, na kraju, popustio sam, iako znam da će mi učešće na SP, to što se ne odmaram i ne liječim, skratiti karijeru bar za godinu-dvije.
5. Znači, mi ćemo Sovjetima prijetiti Veselinom Vujovićem, a on će, s obzirom na svije zdravstveno stanje, zapravo biti ‘tigar od papira’?
- Ma, dobro, stisnut ću ja zube, natjerat ću ih da me se plaše. Međutim, za sportaša je najgore kad sumnja u sebe, kada osjeća da nije u pravoj formi. Za reprezentaciju je moj problem utoliko teži što ni moja zamjena Puc nije kakav bi morao biti. Osjeća se na njemu pauza zbog vojske. Dakle, nema druge nego spremiti se da izdržim bar dvadesetak minuta žestoke borbe sa Sovjetima. I znam što me čeka ako doživimo poraz sve će se ovo zaboraviti, nitko neće imati razumijevanja.
6. Ima i onih koji sumnjaju u mogućnosti sastava koji će u Čehoslovačkoj braniti zlato. Kažu, to jesu ona sjajna imena našeg rukometa, all to više nisu oni igrači. Što kažete na to, pogotovo što su kontrolne utakmice u Kikindi pokazale da sumnjama ima mjesta?
- I ja sam pomalo zabrinut, ali tjeram to od sebe prisjećajući se prošlosti. Kadgod smo nekada loše igrali za vrijeme priprema, zablistali smo kasnije, kada je trebalo. I još nešto, na velikim natjecanjima obično izbije netko iz drugoga plana, igrač ili igrači o koji ma protivnici ne vode preveliku brigu. Možda će baš zbog toga do meča sa Sovjetskim savezom glavni teret ponijeti Smajlagić, Prokić, ili Kuzmanovski. A kad na red dođu Rusi, onda je na nama najiskusnijima da odradimo najvažniji dio posla. Do sada smo do trofeja dolazili zahvaljujući izuzetnim kvalitetama pojedinaca, ali u Čehoslovačkoj prvi put moramo igrati kolektivno. To je, po meni, jedini način da postignemo dobar rezultat.
7. Kada već, što zbog ozljeda što zbog obaveza prema svojim klubovima, niste mogli ispuniti kompletan program priprema, zar onda ne bi bilo bolje da izbornici nisu ni računali na vas igrače koji igrate u inozemstvu?
- Točno je da oni koji vode reprezentaciju nikada nisu imali problema kao što je to ovoga puta. Međutim, čini mi se da bez nas ‘stranaca’ Jugoslavija ne bi imala nikakvih izgleda na SP. Uz nas će mladima biti lakše, manja je opasnost da ‘izgore’, da dožive fijasko na prvom velikom ispitu.
8. Bilo je dosta trzavica oko izbora stručnjaka koji će voditi reprezentaciju. Kako vama izgleda kombinacija Stanković-Janjić?
- Ne bih da se izjašnjavam. Odgovor će umjesto mene dati rezultati koje reprezentacija bude postigla u Čehoslovačkoj.
9. Tko je, po vašem mišljenju glavni favorit prvenstva da li je moguće da netko, kao na primjer Korejci u Seulu priredi iznenađenje?
- Ne vjerujem da su moguća ikakva iznenađenja. Zna se, Sovjeti su daleko najjači. Iza njih je Jugoslavija, onda dugo, dugo nitko, pa zatim grupa podjednakih: Njemačka DR, Island, Švedska, Španjolska, Rumunjska... Rusi mogu sve lako dobiti, mi malo teže od njih, ali jedino Jugoslavija može ugroziti Sovjetski Savez. Ako to ne uspijemo u Čehoslovačkoj, tvrdim da Rusima nitko neće moći ništa u narednih deset godina.
10. Po čemu je Sovjetski Savez toliko jak?
- A po čemu nije? Nekada su igrali jednostrano, šablonski. Sada imaju sve. I visinu, i snagu, i brzinu, i maštovitost. Polu- kontru i kontru su, na primjer, doveli do perfekcije. Zaista, prvi put u karijeri osjećam ogroman respekt prema jednoj reprezentaciji. Mislim da će se svi, izuzev naravno nas, Rusima predati gotovo bez borbe, ali će zato ‘ginuti’ protiv Jugoslavije. Na to moramo biti spremni.
11. A na što jugoslavenski rukomet mora biti spreman nakon Svjetskog prvenstva u Čehoslovačkoj? Jasno je da će se zlatna generacija a Vama na čelu definitivno oprostiti od ‘plavog’ dresa.
- Bojim se strahovitog pada. Čini mi se da nikome u svjetskom rukometu ne prijeti kriza kao nama ako se pod hitno nešto, i to iz korijena, ne promijeni i ne poduzme. Moraju se naći čvrsti financijski izvori za miran, stvaralački rad u klubovima. To je prvi uvjet za napredak.
12. Dijagnozu znate, a terapiju? Što predlažete?
- Trebalo bi osnovati rukometni sindikat, koji bi imao zadatak da se izbori za uspostavljanje novih odnosa, za veća prava igrača, da ne budu, kao do sad, roblje kojim se trguje. Zašto bježimo od čistih odnosa, od uvođenja profesionalizma? Dokle ćemo lagati sami sebe, i kome to odgovara? Rukometaši su po primanjima amateri a po onome kakve obaveze imaju i što postižu odavno su profesionalci. Što, opet, znače ona fiktivna zaposlenja igrača. Ne rade a primaju plaće?! Gdje to ima osim kod nas? To se već jednom mora razriješiti. Svi igrači koji sada nastupaju u inozemstvu planiraju se vratiti u zemlju i raditi u rukometu kao treneri ili funkcionari. Ja, na primjer, planiram da se u Jugoslaviji oprostim od aktivnog igranja i da se onda posvetim trenerskom pozivu. Međutim, malo je vjerojatno da ću ja, ili bilo tko od nas, pristati da radim u rukometu ako stanje bude kao danas. Takva avantura nikome od nas nije potrebna.
13. Jesu li svi vaši budući planovi i dalje vezani za Barcelonu?
- Kad sam se prije nekoliko godina teško ozlijedio bio sam spreman na sve, na završetak karijere i život običnog čovjeka koji ima stan, posao, porodicu... Sve ovo što mi se otada do danas dogodilo čisti je dar. U Barceloni mi je izvanredno. Dobro sam plaćen, uživam veliku popularnost, navikao sam se na tu sredinu. Zašto onda da bilo što mijenjam? Planiram da potpišem novi ugovor na još tri godine, kojim bih zaokružio pet godina igranja u Španjolskoj. Španjolsku kao zemlju i Barcelonu kao klub preporučio bih svakom našem sportašu, posebno košarkašima. Ja obožavam Jugoplastiku i žao mi je što su me obaveze spriječile da Splićane gledam uživo. Da ono što sam izgubio nekako nadoknadim, predlažem da, na primjer, Kukoč i Rađa dođu u Barcelonu. Neće se kajati.