Svaki trener ili izbornik će vam reći da je jako važan detalj u stvaranju momčadi da što više igrača igra u jakim klubovima, jake utakmice, jer se u njima igrački brže sazrijeva i dokazuje kvaliteta.
Protekle sezone imali smo Europsko prvenstvo rukometašica u Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori, te Svjetsko prvenstvo rukometaša u Švedskoj i Poljskoj. U Sloveniji su medalje otišle - redom od zlata do bronce - Norveškoj, Danskoj i Crnoj Gori, dok su kod rukometaša iste išle na konto Danske, Francuske i Španjolske.
Svi će se složiti da je najveći problem današnjeg rukometa činjenica da je ritam izuzetno težak posebno u najjačim ligama i da je izdržati sezonu u kompletu jako, jako teško. I zato su vrijednosti te vrste iskazane ove sezone velike posebnosti i vrijedi ih spomenuti, jer u konačnici te brojke diktiraju i financijske tokove koji rastu iz godine u godinu.
Odigrana dva FF, još dva...
Ljudi koji osvajaju u istoj sezoni na reprezentativnoj, te na klupskoj razini svakako su nositelji prepoznatljivosti današnjeg rukometa. I, naravno, tu nema slučajnosti, sve je vrlo vrlo jasno. Nisu slučajno najbolji Danci, Francuzi, Norvežani, Španjolci... A zanimljivo na toj najvišoj razini Nijemci se pokazuju samo u tragovima, dok recimo Crna Gora, koja ima europsku medalju na ženskom Euru, nema nijednu igračicu koja je igrala neku od završnica klupske sezone u Europi. U ovim okolnostima neobično, ali činjenica.
Koliko je to važno, zna se i po Hrvatskoj. Recimo, kada su se osvajale medalje, Patrik Ćavar je igrao u Barceloni, Petar Metličić je igrao u Ciudad Realu, Davor Dominiković u Kielu, Manuel Štrlek, Marin Šego, Željko Musa, Ivan Čupić u Kielcu, Blaženko Lacković, Domagoj Duvnjak i Igor Vori u Hamburgu, Zlatko Saračević, Božidar Jović, Slavko Goluža, Renato Sulić, Mirza Džomba u Veszpremu... Imali smo prije jake Zagreb i Metković koji su išli do vrha Europe, iz koji su se gradili reprezentativci ponikli u manjim klubovima, popunjavali europski velikani, a to je danas poprilično usporilo, skoro pa nestalo, jer se tresemo u temeljima. Osnovni razlog je novac, ali samo osnovni. Ima tu svega i svačega. No, kako god kriteriji nam padaju, a ne smiju nam pasti, moraju se poštovati, jer to je jedini način da se vratimo tamo gdje smo bili.
Vratimo se ovoj sezoni. Reprezentativnu smo spomenuli. Na klupskoj su odigrana dva Final Foura male Lige prvaka ili Europske lige. Kod žena je slavio danski Ikast (na Final fouru su još bili Nykøbing, Dortmund i Thüringer), kod muških berlinski Füchse (na Final Fouru su bili još Granollers, Montpellier i Göppingen), dok nam sada nam slijede prvo ženski Final Four Lige prvakinja ovaj vikend u Budimpešti na kojem igraju Vipers, Györ, Ferencvaros i Esbjerg, onda pred kraj mjeseca i muški u Kölnu na kojem će igrati PSG, Barcelona, Magdeburg i Kielce.
E sad, koji su to igrači i igračice koji su na obje velike scene odigrali velike role i obilježili rukometnu sezonu? Brojke pokazuju da dominiraju Norvežanke i Dankinje, da su iza njih Francuzi, pa Danci i Španjolci. I zanimljivo je da je EHF nakon 30 godina pokrenuo baš proglašenje najboljih u godini, što je isto dokaz da vrijednosti sve više dolaze do izražaja i da je poštovanje istih nužnost da bi se priča zaštitila koliko se može.
Osam Francuza u Kölnu
Konkretno, situacija je ovakva...
Kod rukometaša najviše aduta za velike predstave imaju Francuzi. Imat će čak osam igrača na Final Fouru u Kölnu, osam igrača koji su uz svjetsko srebro imali i sjajnu klupsku sezonu. To su Elohim Prandi, Luka Karabatić i Mathieu Grebille (PSG), Nicolas Tournat i Dilan Nahi (Kielce), te Melvin Richardoson, Dika Mem i Ludovic Fabregas (Barcelona).
Brončana sa SP, Španjolska ima pet aduta u Kölnu, to su braća Alex i Daniel Dušebajev i Sanchez Migallon iz Kielca, Gonzalo Perez de Vargas iz Barcelone, te Ferran Sole (PSG).
Zlatni sa SP iz Švedske, Danci imaju četiri takva aduta. Mathias Gidsel i Jakob Holm već su osvojili Europsku ligu s Berlinom, dok će na Final Fouru u Kölnu igrati Magnus Saugstrup i Michael Daamgard s Magdeburgom.
U tom pravcu ćemo se morati hitno popraviti ako i sutra želimo biti europski i svjetski vrh. Tu priča ne pomaže, jer priča neće riješiti ništa. I oprezno s očekivanjima. Vrijeme je da se ponovo prvo počnemo veseliti malim stvarima.
Kod rukometašica srebrne s Eura, Dankinje imaju čak 12 igračica u europskim završnicama. To su u Ligi prvaka Sandra Toft, Anne Mette Hansen (Györ), Kaja Kamp, Kathrine Heindal, Mette Tranborg, Michaela Moller (Esbjerg), te u Europskoj ligi Sara Iversen, Simone Petersen, Emma Friss, Cecilie Brandt (Ikast), Ema Halilčević i Alberte Madsen (Nykøbing).
Zlatne Norvežanke imaju 10 aduta. I to ekstra, možda i najviše od svih. To su iz u Ligi prvaka iz Vipersa, Ranghild Dahl Valle, Sunniva Andersen, Katrine Lunde, iz Györa Silje Solberg i Stine Oftedal, iz Odensea Nora Mork, Sara Breistol, Heni Reistad, Vilde Ingstad, te Stine Skogrand, ljevakinja iz dresa osvajača Europske lige, Ikasta.