Vladimir Canjuga napravio je posljednji veliki rezultat s hrvatskom ženskom rukometnom reprezentacijom, izborio je plasman na Olimpijske igre u Londonu 2012. godine na kojima je s generacijom predvođenom Andrejom Penezić i Mirandom Tatari stigao do četvrtfinala.
- Na liniji sam s izbornikom Šoštarićem svakodnevno, šaljem poruke, komentiram uspjehe. Prije svega sam oduševljen pristupom i zajedništvom kakvo su Šoka i suradnici uspjeli napraviti u reprezentaciji. Prije dvije godine skoro ista ekipa tek je pekla zanat na Euru, imala je sva tri poraza u skupini i dobro je što ga Savez nije mijenjao, te što je ostao uporan i s marljivim radom kroz jezgru Lokomotive uspio podići reprezentaciju na ovom Euru - rekao je Canjuga.
Profesor iz Ivanca imao je velike uspjehe i s mladim hrvatskim reprezentacijama u muškoj konkurenciji, a kao dugogodišnji trener varaždinske Koke ima odličan uvid u hrvatski ženski rukomet.
- Vjerujte mi da iz reprezentativnog iskustva dobro znam što znači kemija i prava klapa. To je očito i sad došlo do izražaja. Cure su izvanredna klapa, a na svakoj utakmici jedna od njih “eksplodira”, uz Pijević koja je konstanta. Igramo izuzetno dobru obranu, strpljivi smo, ne radimo puno tehničkih pogrešaka, pa nam protivnici ne mogu zabiti puno lakih golova.
Canjuga je u izabranoj vrsti već radio i s nekim današnjim reprezentativkama.
- Posebno sam ponosan što sam prije deset godina na Svjetskom prvenstvu u Brazilu dao priliku današnjoj kapetanici Katarini Ježić. Bilo mi je malo krivo kad je rekla da je odbačena za Olimpijske igre, ali tada su ispred nje bile druge igračice, a išlo ih je samo 14 i nažalost nije mogla proći. Zamjerali su mi i da Ćamila nema što raditi u selekciji, kada sam je uzeo na Euro 2014., jer je visoka i nespretna, no sad je tjelesno izuzetno moćna, uvijek može pucati izvana ako obrana ostane plitko, a posebno me oduševljava njena suradnja s Debelić i Ježić, kao da cijeli život igraju skupa.
Nitko s tri obrane kao mi
Ističe kako okosnicu ekipe čine igračice iz ‘94. godišta koje su skupa prošle kroz mlađe selekcije.
- Nije ovaj uspjeh na Euru od jučer, to je krvavi rad tijekom niza godina. Neki rezultati su nam se poklopili, mora biti i malo sreće. No, naglašavam to dobro ozračje kao temelj. Zanimljivo je i strukturirana ekipa, većina njih su studentice koje završavaju fakultete, a nema ekstra imena koja vani igraju za 10.000 eura mjesečno kao što je to možda bilo prije. Šteta što u hrvatskoj ženskoj ligi nema uvjeta da cure budu veće profesionalke što se tiče primanja, ali možda se nešto sad promijeni...
U prvim nastupima na Euru posebno je dobro funkcionirala hrvatska obrana, a zna se da je to prije svega stvar volje i želje.
- Važna stvar je što je Šoštarić neupitno jedan od najiskusnijih i najboljih trenera u ženskom rukometu i zna posao. Na ovom Euru mi imamo tri obrane, što nema nitko drugi, i prema potrebi koristimo 3-2-1, 5-1 i 6-0. Sve igračice koje igraju napad uglavnom igraju i obranu, dok u moje vrijeme top-napadačice nisu uvijek bile vrhunske u obrani. Sad nam suparnici ne mogu zabiti puno lakih golova, nema puno izmjena obrana-napad. Uvijek suparnika pokušamo natjerati da nam igra šest na šest, pa da mi njemu nametnemo kontre. No, da bi se igrala tako dobra obrana, u ekipi mora postojati simbioza prijateljstva i zajedništva.
Klubovi dobri, ostalo ne
S Canjugom smo razgovarali prije jučerašnje utakmice s Njemačkom, no bez obzira na njen ishod jasno je da su hrvatske reprezentativke napravile velike stvari na ovom prvenstvu.
- Daj Bože da uđemo u polufinale, te jake utakmice vrijedile bi više nego šest mjeseci treniranja. S obzirom na to da sam već šestu godinu trener Koke, da sam bio i izbornik hrvatske ženske reprezentacije, mogu reći da sam duboko u ženskom rukometu i da me ljuti to što ženski rukomet ima loš status u Hrvatskoj. Pogledajte samo prijenose utakmica domaće lige, ženska je imala dva-tri, muška 20 ili 30. Stara je boljka da smo manje vrijedni unutar svoje države. Imamo pet-šest klubova u kojima se dobro radi, Osijek je okupio dobru ekipu, Umag i Bjelovar su konstanta, Murvica se posložila, Dalmatinka je kvalitetna sa svojim kadrom... Liga je dobra, ali ono drugo nije. Mi treneri ženskih ekipa ujutro smo u školi ili banci, a samo popodne smo treneri. U muškom rukometu je to na višoj razini. Cure su posvećene studiju, dečki čim su malo bolji odmah počinju ozbiljnije trenirati i igrati, odlaze u Nexe, Zagreb ili Sloveniju. Time je naš uspjeh na Euru vrijedniji, jer su ga ostvarile igračice koje uglavnom nisu profesionalke. Nažalost, naš ženski rukomet je dodatno stradao dolaskom korone, manje-više svi klubovi su na gradskim proračunima, eventualno imaju sponzore koji nisu izdašni. Mnogi kažu “samo da preživimo ovu sezonu”, pa se nadamo da će od ljeta biti bolje - zaključio je Vladimir Canjuga.