Sandra Sukna, kapetana Barakuda, više nećemo gledati u bazenu. Hrvatsku kapicu broj 9 neće više nositi virtuoz. Teško je to uopće pojmiti, a kamoli napisati. A pogotovo je teško za nekoga tko će za točno 40 dana navršiti tek 29 godina.
Sandro Sukno i službeno je raskinuo ugovor s dubrovačkim Jugom, u priopćenju objavio svoj izlazak iz bazena. Ovo je, u biti, stoga prvi intervju s... bivšim vaterpolistom Sandrom Suknom. Uh, ovo je tek bilo strano napisati.
- Nije ni meni bilo lako donijeti odluku. Ja sam više od svega želio i dalje igrati, uživati u onome što najviše volim, ali mislim da je bolje ovako, ne riskirati - za početak će Sandro, koji ovime i konačno zaključuje sve dvojbe koje su se lomile još od jeseni 2017. i utvrđenih problema sa srcem.
Htio sam biti siguran
Otada je stalno lebdjelo pitanje je li to kraj njegove karijere ili ne.
- Dugo jest trajalo, ali zato što sam ja želio biti, koliko je to moguće, maksimalno siguran. Želio sam i prikupio puno mišljenja, puno je tu bilo pregleda, testiranja. Bilo je i različitih mišljenja, pa mi je i zato bilo još teže donijeti ovakvu odluku. Ne, ona nije bila lagana, ali mislim da je pametna.
Jesu li noći otada probdjevene? Možete li zaspati?
- Pa... Možda buncam malo, ali mirno spavam, haha...
Znamo da je bilo barem jedno liječničko mišljenje da možete igrati odmah, sada.
- Jest, bilo je, ali bilo je više mišljenja da je bolje da ne. Ja se, to moram istaknuti, dobro osjećam. No zaključci liječnika bili su da su tijekom cijele moje karijere postojali neki srčani problemi, ali da ne bi bilo pametno dalje riskirati. Ja sam od prvog trenutka isticao da ću slušati liječnike, struku, da će struka donijeti mišljenje, kojim ću se ja onda voditi pri donošenju odluke. Tako je i bilo. Nije bilo lako, ali... Život ide dalje.
Jesu li među kontaktiranim liječnicima bili i dr. Zeppilli iz Italije, koji je i konstatirao problem 2017., i liječnici iz klinike u Clevelandu, gdje su vam operirali srce?
- S dr. Zepillijem nisam više bio u kontaktu, iako sam čak i o tome razmišljao, ali opet... Da tražim još mišljenja pa da nađem dvojicu koja će reći, da, dobro je, možeš igrati, treći će i dalje reći ne. Tako bi moglo ići u nedogled. Prikupio sam nalaze i mišljenja jednako stručnih liječnika i to je kraj, ne idem dalje po nova. Dobio sam dosta.
Znamo da ste cijelo vrijeme slali pozitivne vibracije, za operaciju ste se odlučili s riječima da to činite baš zbog vaterpola, da se vratite u bazen i suigračima, no kada vam se u tih minulih godinu i pol učinilo da bi to moglo ipak i drukčije završiti? Ovako, kako je sada.
- Uvijek moraš biti spreman da može biti i drukčije. Da, želio sam, napravio sam sve što je bilo u mojoj moći, no nije dovoljno i treba se s time pomiriti. Ma, pa ima i puno gorih stvari u životu. Mogu apsolutno normalno živjeti i obavljati sve poslove koji će me tek čekati. Nadam se da ću ostati u vaterpolu. Uostalom, pa mogu ja i sada trenirati, ali bez trenera, haha... Samo lopta i ja! I to je gušt. Kakvih sve ima situacija u životu, ovo je još i u redu.
Sportašima trebaju detaljniji pregledi
Tu je slijedila zanimljiva rečenica, izgovorena možda i malo u šali, ali za zamisliti se.
- Sve ovo što sam uspio, sve što sam osvojio u karijeri, toga možda uopće nije trebalo ni biti, i vjerojatno ne bi ni bilo da sam u mlađim danima naletio na neke još malo opreznije doktore. Možda bi mi oni rampu spustili već tada, dok sam bio dječak. Da, možda bi mi zabranili igrati. Mogu biti sretan što se ništa nije dogodilo i moram to i tako gledati.
Za slabije upućene, Sandro je još kao dječak s vremena na vrijeme s ocem Goranom dolazio u Zagreb u bolnicu na preglede i kontrole srca.
- Da, ali kao što i danas postoje različita mišljenja, tako su postojala i tada, samo pozitivna, pa sam igrao. Možda je glupo u ovom trenutku to reći, ali sve je još i dobro završilo. A to što sam kao dječak dolazio u Zagreb, to su bili preporučeni godišnji pregledi, kontrola urođene srčane mane. U tom je trenutku to za liječnike bilo zadovoljavajuće, a ja se, isto tako, nikada nisam ni osjećao loše. Konačno, u Italiji sam igrao tri sezone, tamo išao na preglede i sve je bilo u redu. Onda je u jesen 2017., uoči početka sezone, možda tjedan dana prije 1. kola, bio neki drugi liječnik. Obavili smo pregled, ali me pitao bih li ja radio neki malo detaljniji pregled jer bi, po njemu, to bilo pametnije. Pristao sam i tako je i počelo, da bi na kraju došao do najvećeg stručnjaka u Italiji, dr. Zeppillija, koji mi je odmah preporučio mirovanje. Na koncu je najbitnije ovo danas - živa glava na ramenima.
Vi ste onda jednako tako dosta mjerodavni prosuditi još nešto. Koliko su ti godišnji pregledi koje svaki sportaš i sportašica moraju obavljati, od djece do profesionalaca, doista detaljni i sustavni?
- Mogli bi biti detaljniji. To obično traje 10-15 minuta, svi dolazimo skoro pa u grupi, u istom tjednu, a detaljniji pregled ipak iziskuje malo više vremena, pa i novca. Da, za profesionalne bi sportaše pregledi trebali biti puno detaljniji.
Posebno stoga što je ne samo vaterpolo već profesionalni sport uopće u svakom pogledu postao brutalan. Ne mora sport biti ni kontaktni pa da zavređuje atribut brutalnosti, nego gledano isključivo po naporu.
- To je bez daljnjega tako. Prije bismo godišnje imali puno manje utakmica i treninga, a više odmora. Sada ima toliko toga da treneri izmišljaju kako odmarati sportaše, a opet moraju gledati i ono najbitnije - rezultat. Zato treneri cijede maksimalno iz svakog sportaša. Sportaš pak mora ići stalno najjače, najviše, pogotovo na početku karijere, dok se još probija. E, ali kada u tome i uspiješ, i dalje nije kraj jer se onda od tebe očekuje da sve to ponavljaš, da se održiš, pa i napraviš onaj iskorak na najvišu razinu. Svaki dan u sportu nosi novo izazivanje i, u biti, to je također jedan od razloga zašto sam se povukao. Da sam ostao, moje bi ime iziskivalo maksimum, svi bi imali jednako visoka očekivanja od mene kao prije, a mislim da nisam spreman na to.
Zadnjih ste mjeseci trenirali, ljetos bili na EP-u u Barceloni, putovali s momčadi Juga CO i na gostovanja, ali onda kada se došlo na bazen, dečki u svlačionicu, a vi - na tribinu. Koji je to osjećaj? Tuga? Ili srdžba, ljutnja s pitanjem zašto baš ja?
Jako čudan osjećaj
- Jako čudan osjećaj, posebno jer mi je sve to nekako svježe, doslovno sam preko noći praktički istrgnut iz te svoje generacije, od svojih suigrača. Nije da sam pauzirao dvije-tri godine, nego se sve dogodilo iznenadno. Dobro, prije i neposredno poslije operacije nisam ni mogao pomoći, ali sada kada sam nešto počeo trenirati... Imao sam želju. Uglavnom, teško razdoblje. Sad moram shvatiti i prihvatiti da nisam više igrač. Posebno će to biti važno ako nastavim biti dio vaterpola. To mi je prvi i najbitniji sljedeći korak. Shvatiti da nisam više igrač, nego nešto drugo.
Ali sada kada sve sagledamo, iz ove pozicije, ako je kraj i morao doći tako rano i brzo, onda je onakav kraj kakav je imao Sukno, s pobjedom u finalu Svjetskog prvenstva, na krovu vaterpolskog svijeta, praktički, najljepši mogući.
- Je, samo je dosta čudno nekome kasnije objašnjavati da sam igrao finale Svjetskog prvenstva, a mjesec dana kasnije su mi rekli da nisam za sport. Toliko je nevjerojatno da je smiješno, haha. No jest, dobili smo u Budimpešti Mađare, osvojili zlato... Teško je poželjeti ljepši kraj.
Želim biti trener
Spominjete ostanak u vaterpolu. Trenerski posao?
- Da, ali moram biti svjestan da je to novi početak za mene. Moram probati, vidjeti snalazim li se uopće u tome. Cijeli sam život u vaterpolu i mislim da bih se trebao snaći, ali opet, bilo je jako puno igrača koji nisu uspjeli postati trenerima. Osjetljiv je to posao, raditi s kolektivom, ali volio bih.
Što mislite o nekom potencijalnom mjestu u stožeru reprezentacije? Sve poznajete, možete biti od silne pomoći, igrači vas uvažavaju...
- S Tuckom sam prošao malo čak i tu temu, ali vrlo površno, i osim toga, kada sam zadnji put razgovarao s izbornikom, više sam objašnjavao svoju odluku nego išta drugo. Neka prođe 10-15 dana, neka se sve slegne, pa ćemo lako vidjeti dalje.
Što ćete raditi danas, u ponedjeljak, prvog dana u životu bivšeg vaterpolista Sandra Sukna?
- Družiti se sa svojom kćerkicom Norom. Nije to bome ni loše, haha... Doduše, upisao sam i trenersku školu pri Hrvatskom vaterpolskom savezu, ono što vodi Neven Kovačević. Trebao bih se brzo priključiti toj grupi.
Svjesni ste da nema popusta u školi? Jest da je Sandro Sukno znao igrati maestralnu obranu, dati gol u finalu, ali u školi nema prolaza na temelju imena iz igračkih dana.
- Haha, dakle sve opet iznova? Ma, dobro.
Najponosniji sam na olimpijsko zlato, to je ipak vrh za svakog sportaša
Na što ste posebno ponosni iz svoje karijere?
- Teško je izvući detalj, ali rezultatski je to sigurno nastup na Olimpijskim igrama i osvajanje olimpijskog zlata. To dvoje, to je vrh za svakog sportaša. Sigurno, najteži je početak, kao kada si dijete. Kada se probijaš, i u klubu, i do prve momčadi, pa do reprezentacije. Dolaziš kao nepoznanica, moraš se izboriti kroz rad, kroz utakmice dokazati da si ta kvaliteta. To je najteži dio svakog sportaša. Sve je ostalo već uživanje u onome za što si se trudio. Ja sam imao sreću što sam sa samo 22 godine već osvojio olimpijsko zlato, ispunio dječački san.
Štoviše, tog ste trenutka i nadmašili oca, jer on je imao 25 kada se okitio olimpijskim zlatom.
- Prezime mi je čak bilo i breme kroz moju mladost. Jer on je bio svjetski prvak, olimpijski pobjednik, kapetan reprezentacije i svi su me uspoređivali. Uh, koliko sam puta čuo iza leđa: “Ovo ti je mali Sukno...”
Dobro, mnogi se sportaši vrlo teško nose s bremenom slavnih i uspješnih roditelja sportaša, ali kod vas to nismo zamijetili. Ili ste dobro skrivali?
- Nemoguće je nemati to opterećenje. To je stvar karaktera i moraš se znati s tim nositi. Uvijek ima i loših komentara, uvijek će netko reći, ovaj mali igra jer mu je otac tu. Svatko ima pravo na svoje mišljenje. To je isto dio karijere, taj teret. Prvi možda ispit. I moraš se naučiti nositi s tim. I inače je u sportu dosta važno znati se nositi s pritiskom.