Sin jednog od najvećih hrvatskih sportaša u povijesti: 'Nikada nisam oprostio ubojici svoga oca, niti neću!'

Točno u podne danas će na Jarunskom jezeru neki od najboljih svjetskih kanuista zaveslati prema cilju dugom tisuću metara. Već 15. put u čast tragično preminulom velikanu hrvatskog sporta Matiji Ljubeku.

- Tuga je i danas jednaka kao i onog dana.

Tuga sina Nikice, danas 35-godišnjaka koji je tog kobnog 11. listopada bio tek 19-godišnjak.

- Sjetim ga se svaki dan, ništa manje nego ovih dana kada organiziram njegovu regatu. Nikada se neću pomiriti s time da ga više nema. Da je otišao na taj način.

Na najgori način, jer na pragu kuće u Valpovu smrtonosne hice iz puške u njega je ispalio šogor Marko Varžić. I to pred očima Nikičina brata kojeg je metak promašio. Ubrzo je ubio i drugog šogora i teško ranio Matijinu sestru.

- Koliko god je on uvijek bio nekako čvrst, bratu je sigurno teže jer je bio tamo. S vremenom se naučiš nekako nositi s time, ali... - suze su napunile oči, grlo se steglo...

Vrijeme nije izliječilo ranu

Čovjek koji je to napravio dobio je kaznu od 35 godina zatvora.

- Premalo. U Hrvatskoj bi trebalo uvesti doživotnu, ako ne i smrtnu kaznu. Koliko god to grozno zvučalo. O kakvim ljudskim pravima možemo govoriti za nekoga tko to svjesno, hladnokrvno napravi? Ne samo u ovom slučaju. Nikada mu nisam oprostio. I neću. Nikada više nisam ni razgovarao s njim. Niti s obitelji s njegove strane.

Te kobne večeri Nikica je bio s majkom u Zagrebu. U kinu.

- Zvonio mi je mobitel u kinu, izašao sam van, zvao je brat i rekao mi. Nije lako sa 19 godina biti hrabar i reći majci da je tata ubijen. Možete to zamisliti... Majci je danas možda i najgore. Mi smo krenuli svojim putem, oženili se, brat je postao i otac, a majka je sama. Daj Bože da jednom opet nađe ljubav. Kažu da vrijeme sve liječi, ali ne znam, meni je pomisao na to uvijek ista - kao da je bilo jučer.

Sjeća li se Hrvatska dovoljno Matije Ljubeka?

- U Hrvatskoj se općenito vrijednosti jako malo cijene. Ako gledamo društvo u kojem živimo, katastrofalno je. Ne možemo ni očekivati od ljudi čuda kad svi nešto preživljavaju. Pogledajte samo sport, gdje mjesecima nema pritoka novca... Po meni bi sport trebali voditi sportaši u koordinaciji s velikim menadžerima. Sportaši da čine tu vrijednost, a menadžeri da to unovče. Primjerice da HOO vode Ivanišević, Janica, ti najveći.

Njegov otac bio je dopredsjednik HOO-a i šef olimpijske misije 2000. u Sydneyju. Zbog tog posla nije bio uz obitelj koliko su oni htjeli.

- U biti sam ga i slabo viđao. On mi nije bio pravi trener, dolazio bi jednom-dvaput tjedno na Jarun. Ispravljao nam je tehniku. Da se nije dogodila tragedija, možda bi otišao iz HOO-a i preuzeo trenirati nas. Ne znam. Ali znam da je u to vrijeme bio dosta razočaran u naš olimpijski sustav i ljude koji rade oko sporta. Govorio je da ima jako puno ljudi u sportu koji nemaju veze s njim. Čak se i mogao pomiriti s time, ali da ti ljudi bar imaju neki entuzijazam, a ne samo da rade za plaću. Govorio je da sport nema radno vrijeme, da je HOO tu radi sportaša. Opet, kad vidim kako je danas, tata bi sigurno bio jedan od glasnijih boraca za sport. Da je ostao u HOO-u, taj bi sustav imao puno više smisla, jer slagao je ekipu koja je mogla nešto ozbiljno napraviti. Da je danas živ, sport ne bi bio u ovakvim problemima. Siguran sam.

OPŠIRNIJE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI