Na današnji dan prije točno 20 godina na povratku s Old Trafforda, smatranog Teatrom snova, brutalno je prekinut životni san Darka Tironija, glavnog i odgovornog urednika Sportskih novosti. Sportaša nogometnog smjera po genu, strasti i profesiji. A bila je nadasve uzbudljiva večer s 0:0 Dinama (tada se zvao Croatia) kod aktualnog europskog prvaka Manchester Uniteda u utakmici najcjenjenijeg kontinentalnog kupa. Dovoljno napeta da njena dramatičnost na nesretni put pokrene krvni ugrušak, kobni tromb kao uzrok plućne embolije…
Očevici kažu da je Darku bilo loše već u busu kojim su krenuli sa stadiona. Čim je zakoračio prema hotelu, pao je obliven hladnim znojem. U to vrijeme supruga Dragica te sinovi Mislav i Hrvoje u Španskom su ne sluteći obiteljsku dramu preinačenu u tragediju sigurno još slavili veliki bod maksimirskih Plavih.
Lider sa stavom
Tironi je, naravno, volio i Hajduk, barem po zavičajnoj osnovi jer otac Božidar - istaknuti strojoslagar u Vjesnikovoj tiskari - potječe iz Supetra. Najviše je pak volio Hrvatsku, republiku i reprezentaciju. Kad je 1991. počela agresija bio je među osnivačima Sportske čete, dapače i član Zagrebačkog kriznog stožera,. što ne čudi s obzirom na mandat u Gradskoj skupštini. Na sastanak redakcijskog kolegija u 9 sati nerijetko je dolazio u vojničkoj uniformi i čizmama, neispavan poslije noćnog dežurstva. Osobito je angažiran bio u pregovaračkoj misiji s predstavnicima zloglasne JNA.
Povezivalo nas je loptanje i pisanje, spajalo prijateljstvo i kumstvo. Prvi “anonimni” susret zbio se 1977. kad je novinar početnik izvještavao s derbija amaterske lige Jedinstvo Jankomir - Zagrebački plavi. Sudio je naš budući frend iz Vjesnikova ekspedita Valent Briški. Gosti za koje je defenzivnog veznog igrao student Darko Tironi odnijeli su 2:2. U SN zaradio ocjenu 6,5. Ah, čemu škrtost!
Profesionalna era nastavljena je 1985. u Sprintu, sljedniku SN revije u kojoj se Darko vrlo uspješno predstavljao od 1979. Neumorni novi šef Stanko Kučan servirao je niz tema. Jedna od atraktivnijih svakako je bila kad se Tironi po osobnom prijedlogu priključio nogometašima banjalučkog Borca, svježim prvoligašima koji su avanzirali zahvaljujući Josipu Kužeu, pa odradio trening u ulozi potencijalnog pojačanja, a ne reportera!
Krajem osamdesetih često smo zajedno putovali u Beograd, raportirajući s famoznih sjednica “Kuće YU futbala” na Terazijama 35, za dnevni, odnosno tjedni list. Podrazumijevala se nazočnost Mladena Vedriša, predvodnika u akciji glasovitog razdruživanja kojom se HNS čeličnih pandži posrnule federacije oslobodio prije bilo koje djelatnosti - političke, gospodarske, vojne, društvene.
S povijesnim promjenama stigle su i organizacijske tako da je svestrani Darko Tironi na dužnosti glavnog urednika SN zamijenio doajena Vilka Luncera. Sjajna je spoznaja da naklada našeg sportskog dnevnika, ionako fenomena posebna kova, ni za najtežih ratnih zbivanja nije padala ispod 28-29 tisuća. Postupno se stvarala nacionalna selekcija, čemu je Darko više nego konkretno pridonosio od meča s Amerikancima 17. listopada 1990. U međuvremenu je postao glasnogovornik Saveza, najbliži suradnik predsjedniku Vedrišu i glavnom tajniku Dušku Grabovcu.
Čovjek ideje, lider sa stavom, borac koji ne sustaje. Njegova beskompromisnost popločena argumentima napose je izražena srpnja 1992. kad smo s Vatrenima bili na turneji Australijom ne bi li se pronio glas o Hrvatskoj i družilo sa zemljacima. Tamošnja srpska dijaspora plaćenim je oglasom u lokalnim medijima pozivala na bojkot, optužujući Hrvate za raspad Jugoslavije, štoviše, izabranicima Stanka Poklepovića žurno je prišila apsurdno imbecilnu sintagmu “ambasadora smrti”. Press-ataše zagrebačke ekspedicije na konferenciji je mirno i dostojanstveno podvukao: “Niti jedna hrvatska granata nije pala na srpsko tlo, dočim su gotovo svi hrvatski gradovi bombardirani, a neki - poput Vukovara - uništeni do temelja. I ovog trena, dok tu sjedimo, djeca u Hrvatskoj bježe u skloništa, za razliku od vršnjaka u Srbiji koji se bezbrižno igraju. Stoga je posrijedi jeftin pokušaj diskreditiranja međunarodno priznate hrvatske države, kojemu ozbiljni ljudi ne pridaju pozornost.”
Uloga u svjetskoj bronci
Što dodati ako se zna da je Republika Hrvatska u svjetskoj zajednici službeno verificirana 15. siječnja 1992. Ako je 22. svibnja 1992. aklamacijom primljena među Ujedinjene narode. I ako je 19. rujna te godine Vijeće sigurnosti UN utvrdilo da država do tada poznata kao SFRJ prestaje postojati. Inače, 3. srpnja 1992. u Melbourneu se nestrpljivo čekala Darkova informacija je li HNS-u obnovljeno članstvo u FIFA-i budući da je bio u stalnoj vezi s Vedrišem, Grabovcem i Rudolfom Sabljakom, sudionicima redovite sesije Kongresa u Ženevi. Razumije se da je odgovor bio potvrdan.
Njegova dužnost glasnogovornika osnažena participiranjem u Izvršnom odboru pogotovo je bila značajna na Coupe du Mondeu 1998. I neposredni akteri i usputni promatrači potvrdit će da je Tironi savršeno nadzirao sva cehovska zbivanja, pazeći da izbornik ne da maha vlastitoj otvorenosti, što je drugo ime za neopreznost čak i neobuzdanost. Kombinacijom elegantnosti i energičnosti Miroslava Blaževića bi poticao ili prekidao, na svojevrstan način dozirao, mudro asistirajući u kovanju bronce. Jedino je strepio kad bi Atila nakon večere u njihovu Ermitageu biciklom projurio Vittelom do našeg D’Angleterrea; hoće li lansirati kakvu skrivanu ekskluzivu ili nekoga javno napasti, hoćemo li ga navući na tanki led…? Ništa od toga, i zbog Darkove korektnosti. Zato je atmosfera u i oko reprezentacije bila idealna, ni nalik onoj svađalačkoj s Eura 1996. kad su nogometaši i novinari bili na suprotnim stranama prkosom isforsirane barikade. Jasno da je DT i iz Engleske i iz Francuske u SN slao osebujne komentare.
Jedan od posljednjih inozadataka glede Kockastih bio mu je lipnja 1999. na Korea Cupu. Nezaboravna storija u Seoulu, 1. mjesto kombinirane Ćirine postave, u to doba solidnih 400 tisuća dolara za blagajnu Saveza. Izlet na 38. paralelu i demilitariziranu zonu Panmunjon (gdje su se ljetošnjeg lipnja spektakularno sreli Donald Trump i Kim Jong Un, predsjednici SAD-a i Sjeverne Koreje). Posve je normalno da je Tironi, diplomirani politolog, prvi pohitao kupiti ondašnji a valjda i sadašnji ključni suvenir - komad žice koja dijeli dvije zemlje, jedan narod.
Neće u zaborav
Lako je zamisliti kako bi taj veliki novinar, funkcionar i domoljub popratio senzacionalno rusko Srebro momčadi Zlatka Dalića. I da bi s Modrima ponovo išao u Manchester, ovaj put Cityju. Nažalost, nema ga tako dugo i tako bolno. Nenadoknadivo. Ostaju tek sjećanja. Ne “tek”; to su dragocjene uspomene svima koji smo ga poznavali i poštovali, čitali i slijedili. Ponosni što su za nj čuli i klinci prednatjecatelji s prigodnog memorijala upriličenog 17 prethodnih godina.
SN ne dopuštaju da se zaboravi Darko Tironi, glavni urednik glavni po svemu!