Postoje neke pobjede koje su jednostavno posebnije od drugih. Onima koji su ih osvojili, onima koji su pomogli da se dogode i onima koji su samo imali sreće i svjedočili tom nečem sasvim drukčijem od svega dotad doživljenog. I nema veze koliko godina prođe, nema veze koliko se velikih pobjeda dogodi kasnije, ta jedna ostane jednako živa u mislima kao da se dogodila jučer.
Čudo u Aspenu, Ivičino čudo u Aspenu 25. studenoga 2001. godine, jedna je od takvih. Slalomska pobjeda u Svjetskom kupu sa startnim brojem 64. Nikad niti jedan skijaš nije osvojio slalom s većim startnim brojem, a usudili bismo se reći i neće.
Kao potpuni autsajder, dečko iz Hrvatske koji je do tog dana prije točno 20 godina imao više operacija koljena (4) nego slalomskih utrka Svjetskog kupa u kojima je osvojio bodove (3), krenuo je u prvoj vožnji niz stazu Lower Ruthies Run s brojem 64 od 75 skijaša. Nekoliko sati kasnije skijaš s brojem 64, onaj autsajder, bio je na vrhu postolja.
Novinari ih skoro rastrgali
- Nakon prvog “laufa” stajao sam u ciljnoj areni s kolegom Markom Jurjecom, koji je bio trener u slovenskoj reprezentaciji i kad je Ivica ušao u cilj rekao mi je “Čuj Cena, Ivica će danas pobijediti” - sjeća se Vincencij Jovan, Ivičin tadašnji trener te scene i svog odgovora kao da se dogodilo jučer:
- Rekao sam mu samo “daj me nemoj zaj......” iako je tih dana na treninzima zbilja skijao sjajno. Ali pobjeda... Nitko to nije mogao očekivati. Pa imao je broj 64 i razmišljali smo uoči utrke, ako bude u 20, to će biti sjajno, a dogodilo se čudo.
Ivica je nakon prve vožnje dijelio 7. mjesto s Japancem Kentarom Minagawom, a zaostajali su 85 stotinki za vodećim Marijem Mattom, aktualnim slalomskim svjetskim prvakom u tom trenutku. Drugi je bio Norvežanin Kjetil Andre Aamodt s 12 stotinki zaostatka, treći Talijan Giorgio Rocca s 23... Nakon druge vožnje poredak na vrhu je bio: 1. Ivica Kostelić 1:38.81, 2. Giorgio Roccca +0.12, 3. Mario Matt +0.19.
Amerikanci vole takve priče, priče o autsajderima koji dođu ni od kuda i uzmu sve i nije čudo da su novinari u Aspenu “poludjeli” za Ivicom...
- Sjećam se kako sam došao na ručak u hotel, a tamo 30 novinara, skoro su i mene rastrgali - smije se Cena.
Skijaši, treneri, serviseri, svi oni koji u svaki dan na terenu i tako godinama, najbolje znaju što sve stoji iza ovakvih “čuda” i normalno je da su svi htjeli stisnuti ruku i čestitati Ivici i “njegovim ljudima”.
- Bili smo kod Frenkija (serviser Franjko op.a.) u “skijarni”, okupili su se treneri, serviseri i u jednom trenutku se oglasi trener Jure Košira “pogledajte što ima Kostelić, samo tri para skija, Jure ima 10 pari i onda dođe Ivica i sve nas pobijedi”. I bilo je tako, imali smo u tom trenutku tri para, jedan za kamenje, jedan za trening i jedan za tekmu.
Kad pričate s Cenom, jasno vam je da mu je taj dan u Aspenu urezan u sjećanje za sva vremena...
- Tada smo u Americi bili Frenki, odnosno serviser Ivica Franjko, Vedran Pavlek, Marica Kostelić i ja, svi ostali su bili u Europi, Janica je imala svoje utrke... Slavilo se, naravno da smo proslavili, ali već idući dan je bila nova utrka.
Trebalo ga je zaustavljati
Još jedan slalom. U njemu je Ivica zahvaljujući pobjedi imao startni broj 23 i završio na 5. mjestu. Ako je netko i pomislio da bi Kostelić mogao biti senzacija samo za jedan dan, Ivica je odmah pokazao da to neće biti tako. A na “sastanku” uoči te druge utrke trener je rekao...
- Bili smo na prvom katu, a ja sam još na štengama, penjući se, rekao “sutra je sve isto kao danas” i otišao, ha, ha.
Tu je sezonu, olimpijsku 2001/02., Ivica otvorio 28. mjestom u veleslalomu u Söldenu, a prve iduće utrke su bile upravo dva slaloma u Aspenu. Jeste li uoči njih očekivali da bi se moglo dogoditi nešto veliko? Ne pobjeda, ali proboj među stalne osvajače bodova, možda u Top 15? Što je uopće omogućilo da se čudo dogodi?
- Bio je napokon zdrav. Dobro smo trenirali, bio je motiviran i kad smo došli u Ameriku, ti zadnji treninzi su bili super, već se vidjelo da je u dobroj formi.
Godinama je Ivica radio za ono što se dogodilo u Aspenu, ali ipak je pobjeda došla “preko noći”, broj 64 to najbolje pokazuje. Je li on bio u glavi spreman za nju?
- Da, bio je spreman u glavi - odgovorio je Vincencij Jovan i prije nego što smo završili pitanje.
- Meni je to kao treneru bilo jako zanimljivo, način na koji je odmah mogao sve to prihvatiti, nije se na njemu vidjelo da je “rookie”. On se i ponašao i skijao kao da je već pet sezona u vrhu.
Aspen je bio početak, a Flachau kraj te sezone. Autsajder koji je u prvi slalom krenuo s brojem 64, u posljednjem je imao izravni dvoboj s Bodeom Millerom za slalomski Globus.
- Stvarno je sve išlo jako brzo, moraš se posložiti u glavi i izdržati sve, a on je to sjajno radio. Aspen je bio i ostao nešto posebno, ali posebno drago mi je i to finale u Flachauu. Bode je dan ranije izjavio da Ivica nije za velike tekme, a onda je Ivica došao do pobjede s najboljim vremenima obje vožnje u utrci koja je odlučivala o Globusu.
Kako je bilo raditi s Ivicom? Jasno je da ga nije trebalo tjerati, ali je li ga nekad trebalo zaustavljati da ne pretjera?
- Lako, lako je bilo raditi. Dobro smo se poklopili, nas trojica Ivica, Frenki i ja. Na početku smo bili samo nas trojica pa je čak i Ivica morao nositi kolce za treninge, ha, ha. Sve je bilo uz dogovor i bez previše pričanja, sve se znalo i sve je klapalo. A da ga je trebalo nekad i malo zaustavljati, trebalo je, rekao bih mu “ajde Ivica, dosta je za danas”, a on bi često odgovorio “ja bih još” i morao si mu objasniti da ne treba sve isti dan, da postoji i sutra. Strašan je radnik bio i ostao.