Ovo je kraj. Ovo je ostvarenje jednog sna. Sad se možemo i probuditi!
Prve riječi Ante Kostelića 14. veljače 2002. kad se spustio u ciljnu arenu u Snowbasinu nakon što je Janica Kostelić osvojila prvo olimpijsko zlato na Igrama u Salt Lake Cityju 2002. Ostale su te riječi urezane u sjećanje, ali još više od riječi ostao je urezan mir u njegovim očima.
- Moja kći je olimpijska pobjednica!
Remek-djelo
“Ništa više nije morao, niti trebao reći. Konačno u njegovim očima nisam vidjela nikakvu sjenu, nikakva pitanja, grč koji se znao javljati ‘jer ovo je surova igra, nisam znao koliko je surova kad smo se upustili u nju’. Nije u njima bilo zabrinutosti zbog još jedne ozljede, nije bilo tuge koja se javljala jer Janicu ili Ivicu ponovo nešto boli, a nije bilo ni dvojbi ‘znaš, ja sam poput Pigmaliona stvorio Janicu, ali ponekad se pitam želi li ona to doista ili je ovo više moja igra’. Oči Ante Kostelića konačno su bile mirne”, napisala sam tada u tekstu poslanom iz Salt Lake Cityja.
- Janica je osvojila Svjetski kup i olimpijsko zlato. Više od toga ne postoji. Zato kažem da je ovo kraj. Kad bi sutra prestala skijati, ona bi opet imala sve što se osvojiti može. Iako, ja se iskreno nadam da je ovo samo dio našeg puta. I da ću ja još malo podebljati onu nagradu za životno djelo, koju su mi već uručili - rekao je nekoliko sati kasnije.
Naravno da je to bio samo dio puta i to ne samo u Salt Lake Cityju u kojem je tri dana kasnije Janica osvojila srebro u super G-u, a pritom ju je samo 5 stotinki dijelilo od zlata, pa još tri dana kasnije i zlato u slalomu i za kraj 22. veljače zlato u veleslalomu. Tri zlata i srebro na istim Igrama u alpskom skijanju, ni prije ni nakon nitko to nije uspio.
Remek-djelo u izvedbi Janice i Ante Kostelića.
- Ne mogu reći da je ovo bilo zacrtano, to bi bilo prestereotipno i otrcano. Mi smo zamišljali olimpijsku medalju, mi smo u to vjerovali i bili smo dosljedni u svojoj ideji i njezinu ostvarenju. Znam da sam svima već dosadan sa svojim pričama o dosljednosti, ali bez toga nema ničega. Bez dosljednosti u ostvarenju snova i ciljeva ništa se ne može napraviti - pričao je Ante tih dana u Salt Lake Cityju.
Devet godina kasnije kad je Ivica na drugom kraju svijeta, u norveškom Kvitfjellu, 12. ožujka 2011. i matematički osigurao Veliki globus nisam mu mogla vidjeti oči, samo čuti glas…
- Od danas imamo i muški Globus, ne znam je l’ znaš.
Zvučalo je smiješno tada, zvuči i sad, ali Ante Kostelić je doista ozbiljno pitao.
- Dobro, znalo se već ranije da će ga Ivica osvojiti, ali sad je i službeno. Ne znam koliko se u Hrvatskoj doživjelo, možda ljudi to ne prate toliko s obzirom na sve probleme.
I to je bilo i ostalo karakteristično za njega, ta sumnja vidi li se doista doma veličina onoga što ostvaruju. S jedne strane to je bilo čudno, a s druge potpuno logično jer on je sve uspjehe i Janice i Ivice doživljavao na licu mjesta, daleko od Hrvatske i bez obzira na to što je godinama skupljao i spremao većinu tekstova koji su izlazili u hrvatskim novinama, tamo u svijetu koji su pokorili nekoliko puta taj osjećaj koliko se sve prati kod kuće, kako se doživljavaju sva ta njihova penjanja na Mt. Everest, nije mogao doživjeti u potpunosti. I to je šteta, jer da je mogao u tim trenucima prošetati svojim Zagrebom ili Splitom ili Dubrovnikom ili Osijekom bio bi mnogo mirniji. Tada i danas. I ne bi ga svih ovih godina mučilo pitanje “shvaćaju li ljudi u Hrvatskoj što smo doista napravili”.
- Meni je, iz naše sljemenske perspektive, to zapravo nemoguće. Toliko mi je čudno, znam da smo ga osvojili, ali kao da ne vjerujem. Mali globus možeš osvojiti ako se jako potrudiš, ali da bismo mogli oteti Veliki ovim velikima…
I te su rečenice kad je matematika potvrdila ono što su već svi znali, da je Ivica Kostelić ukupni pobjednik Svjetskog kupa 2011., ostale zauvijek urezane u pamćenje poput onih iz Salt Lake Cityja. Najjače urezane. Bez obzira na to što je i prije i poslije i između njih bilo drugih Mt. Everesta na koje se Ante Kostelić popeo s Janicom ili s Ivicom.
Ljudi koje je zarazio
A ti usponi su počeli davno, davno prije…
- Znaš, možeš se smijati, ali ja sam Ivičinu priču zamislio i prije nego se rodio - samo je jedna od legendi u Legendi o Anti Kosteliću Gipsu, koja zapravo nije legenda, nego je istinita priča.
I znate, doista nisam vjerovala kad mi je prvi put to rekao, ali jesam povjerovala tijekom puta. I to je jedna od glavnih karakteristika Ante Kostelića, kao osobe i trenera - uvjeri sve oko sebe da je ono što je zamislio moguće, ostvarivo, dohvatljivo, uvuče vas u svoj svijet neprimjetno, ali trajno. Upali vatru i ona nastavi gorjeti…
- Prva stvar koja mi pada na pamet kad je u pitaju ono po čemu je Gips poseban je baš ta vjera da se to može napraviti, osvojiti sve najveće. To kod nas u hrvatskom skijanju sigurno nije postojalo prije njega, a on je to ugradio od prvog dana i u Janicu i Ivicu. Kroz sve razgovore i priče tijekom njihovog odrastanja provlačio se i značaj Hrvata, onih koji su skijali i prije njih, a to je sve bila i priprema da kad jednom dođu na međunarodnu scenu imaju u sebi taj osjećaj da sve mogu pobijediti - kaže skijaški trener Slaviša Weiner, koji je prošao jedan dio puta s Kostelićima krajem devedesetih.
Kratak, kako sam naglašava, ali baš zato iz njegovih priča postaje jasnije kakvo je sjeme posijao Ante Kostelić tijekom svog puta, često i potpuno nesvjestan toga ili krivo uvjeren da sjeme nije proklijalo.
- Mislim da je njegova rukometna prošlost bila jako bitna, iz tog svog dijela sportskog života je znao da je često naš najveći problem to što smo sputani jer mislimo da oni drugi, oni vani, više vrijede, da su zbog svojih prednosti, svejedno je li to broj skijališta, novac ili što god, predodređeni za uspjeh. A on nas je uvjerio da je sve moguće i to je prenio svima koji smo bili oko njega u nekom trenutku.
Priznaje Weiner da ta Gipsova vjera nije nešto što je prelazilo na ljude lakoćom i odmah, ali se malo po malo počela širiti u koncentričnim krugovima…
- U početku ti je teško vjerovati, misliš si možda pretjeruje, ali što više to živiš i kako su počeli dolaziti rezultati ta vjera je prelazila i na ljude oko njega, na sve nas. Mislim da je to bila ključna stvar, u tom trenutku i vremenu uspio je uvjeriti i ljude oko sebe kako su svi ti rezultati ostvarivi.
U to vrijeme i tom trenutku. To je ključni dio priče. Danas je možda neshvatljiva veličina puta koji je Ante prošao onima koji nisu živjeli tada i u tom trenutku. A još je neshvatljivija pozicija iz koje se krenulo; početak devedesetih godina prošlog stoljeća, Ante je rukometni trener u Celju, ne zna se što će biti s ligom, Ivica je počeo pokazivati naznake da bi mogao ostvarivati rezultate u skijanju, ali bio je još mali, a novac nisu imali, doslovno ga nisu imali… Iz tih godina je bezbroj priča o spavanju u autu ili šatoru koje su bile zanimljive medijima i ljudima koji su ih čitali i slušali, a pritom je većina u njima vidjela inspirativnu i hrabru priču o tome što može ostvariti čovjek s vizijom i spremnošću za ustrajan i svakodnevni rad, ali bilo je i onih koji su vidjeli “ludog oca koji muči svoju djecu”.
Ali puno bitnije od onih koji su samo gledali i divili se ili optuživali sa strane, bili su oni ljudi koji su pružili ruku kad je trebalo. A takvih je cijelo vrijeme bilo oko Kostelića, ljudi koje je zarazio, a da vjerojatno nisu mogli racionalno objasniti tu vjeru u njega koju su imali. Ljudi koji to nisu isticali ni tada niti žele sad, svejedno jesu li kao neki hotelijer u Italiji besplatno dali smještaj za nekoliko noći ili kao primjerice Silvio Ivandija, njegov igrač iz Celja, poslali po suigraču u Zagreb kuvertu s određenom svotom novca iako ni sam nije imao puno, dapače. Ali svakog takvog čovjeka se Ante Kostelić i danas sjeća, ta veza je neraskidiva.
Pomoć na početku puta
- U tim počecima je jednu od ključnih uloga odigrao dr. Ivo Drinković, predsjednik Skijaškog kluba Zagreb, koji mi je omogućio da radim, ali još važnije od toga, zahvaljujući SK Zagreb Janica i Ivica su imali besplatni smještaj, hranu i žičare kad je klub išao na skijaške pripreme. Skijali smo mi tada i više dana nego ostali članovi kluba, ali taj dio koji nam je klub pokrivao bio nam je u tom trenutku besparice beskrajno važan. Janica i Ivica su stasali kao članovi SK Zagreb - s puno poštovanja će reći desetljećima kasnije Ante prelistavajući stare albume.
Dr. Ivo Drinković bio jedan od onih koji je prepoznao da tu ima nešto posebno, iako sasvim sigurno ni on tada nije slutio koliko daleko će Kostelići jednom otići…
- On je jedini odgovorio na moje pismo kad sam tražio posao. U drugim klubovima su me ismijavali, ali on je imao sluha. I njegova pomoć tih godina, bez obzira na to što se nije uvijek slagao sa mnom i često smo se znali posvađati, bila je iznimno bitna.
Zajednička priča
Ante Kostelić nam je prije nekoliko dana nabrojao ime svakog od trenera, servisera, fizioterapeuta koji je prošao dio puta s njima, sve one ljude koji su ostajali u sjeni kad su se podizali trofeji i osvajale medalje i globusi, ali su ugradili sebe u tu priču i pomogli da ona bude to što jest. Počevši od Marka Bošnjaka, koji je bio Antina desna ruka na počecima Janičinog pokoravanja svijeta. Uostalom on je vodio Janicu i na Igrama u Naganu jer je Ante zbog slomljene noge bio u krevetu u Zagrebu. Pa Slaviša Weiner koji je došao iza Bošnjaka, a za kojeg Ante kaže “on je ostao i to ne samo u našem slučaju u sjeni, nikad nije bio toliko eksponiran kolika je bila njegova trenerska vrijednost, a on je sposoban biti vrhunski”, pa Jureta Hafnera za kojeg kaže da je bio “nezamjenjiv, all-rounder, i serviser i trener”. Spomenut će Ante i Vincencija Jovana koji je radio s Ivicom kad su se putevi Janice i Ivice morali razdvojiti, a Gips se nije mogao raspoloviti i biti s oboje tijekom skijaške sezone, pa Igora Jakopovića, “Bucija” Lalića, Senyja Severa, Danijela Andesilića, Mateja Čuješa… i mnoge druge.
A zajedničko svim tim ljudima koji su ugradili dio sebe je…
- Ti ljudi su sve to prihvatili kao da je to njihova stvar. Ja sam bio ono što nisu bili oni, a oni su bili ono što nisam bio ja i sve to zajedno dalo je rezultat.
Pobjednik u formuli 1
Ono što se danas čini nevjerojatnim, a u godinama Janičinog uspinjanja prema svjetskom vrhu se opetovano moglo čuti svodi se otprilike na ovo “dobro je Gips s njoj odradio taj početak, ali sad je vrijeme da ju prepusti nekom pravom treneru”. Ili kako mu je jednom rečeno “svaka čast Gips, ali Svjetski kup je formula 1, nije to za tebe”.
U jednom razgovoru za SN nakon Janičine prve FIS sezone (1997/98.) Ante Kostelić je rekao…
- Ta priča se stalno pojavljuje, još od naših početaka. Janicu ću i dalje ja trenirati, odnosno voditi čitav program. Može svatko misliti što hoće, ali činjenica je da su Janica i Ivica sve ovo postigli pod mojim vodstvom. Onog trenutka kad vidim da više ne napreduje pod mojim vodstvom, nabavit ću joj drugog trenera.
U rukometu su mu mogli oduzeti ekipu i dati je u ruke nekom drugom treneru, ali Janica i Ivica su bila njegova djeca i s njima to nitko nije mogao napraviti.
- U vrhunskom sportu ili ako hoćete u stvaranju najvećih sportaša postoje samo dvije izjave koje možete reći sa sigurnošću - možda i apsolutno ne. Ako učinite sve, baš sve, možda, ali samo možda, ćete postati najveći. Ako ne učiniš sve, apsolutno je, ali apsolutno sigurno, da nećete uspjeti.
Izjava koju nam je u bilježnicu “izdiktirao” negdje krajem devedesetih zapravo otkriva suštinu njihovog rada svih godina.
Sjećamo se i kako je Ante Kostelić u Novom Vinodolskom 2011. uzeo olovku, na komadu papira nacrtao santu leda i objasnio…
- Ovo što Ivica sad radi je ovaj mali djelić koji se vidi, ali tu ispod površine je puno toga što se ne vidi.
Nije se vidjela priča koja je u Ivičinom slučaju trajala još od 1989. i u kojoj je bio razrađen svaki dan, priča koju je Ante nazvao “Skitotal” jer…
- Mi smo totalno vodili brigu o svemu. To je kao da vodiš totalni rat i brineš se da imaš i tenkovske jedinice i pješadiju i kuhinju i opskrbu i svaku sitnicu. Tako smo se mi uhvatili u koštac sa svima najboljima koji imaju sve to, samo što to ne obavlja jedan čovjek ili 5 ili 12, koliko nas ukupno ima, nego stotine ili tisuće koje na neki način u tome sudjeluju. Meni je taj moj plan zapravo strašno uspio. Ne usudim se reći koliko mi je uspjelo jer će svi reći da je to neskromno.
Lova ne, status da
Priznao je tada i…
- I mi si nekad zabijemo autogol, ali to izbjegavamo jer kad si zabiješ autogol, onda moraš zabiti dva.
Platili su i visoku cijenu sa svim ozljedama i operacijama, ali ostaje konačna istina da je Antina ekipa u ovom slučaju imala samo 2 igrača, a borila se protiv onih koji su ih imali desetke i osvojila je - sve. I u muškoj i u ženskoj konkurenciji, uključujući i najveću nagradu koja postoji u skijanju - Veliki globus. Ukupno čak četiri.
Proteklih dana je Ante opet došao u središte zanimanja izjavom “zar nije sramota to što ću imati penziju 2500 kuna” i uhvatiti su se za nju svi s rasponom komentara od podržavanja do prozivanja, a istina je da je njemu iznos bitan samo kao potvrda ili negacija onoga što je ostvario ili kako je jednom rekao…
- Mene lova ne zanima. Status da, ali lova ne.
Ante Kostelić, budite uvjereni, nikad zapravo nije ni razmišljao o mirovini jer je bio uvjeren da nikad u njoj neće ni završiti i do će do posljednjeg dana života raditi kao trener. I to što priča tako ne završava je ono što njega zapravo izjeda i izjedalo bi ga i da mu je mirovina milijun kuna.