Većina gledatelja već se bila razišla, a organizatori su u cilju taman proglasili prvu trojicu. Hrvatska ekipa, nikad brojnija u drugoj vožnji neke slalomske utrke, morala je odraditi još jednu stvar: zajedničko fotografiranje. Nenad Eror donio je zastave, a 20-ak članova reprezentacije naguralo se ispred završne strmine da ovjekovječe trenutak.
- Isplatilo se doći, zar ne? - dobacio nam je u prolazu Vedran Pavlek, zadovoljan što su najvećem momčadskom uspjehu svjedočili i hrvatski novinari.
Bio je ožujak 2019. godine, mjesto radnje - Kranjska Gora. I skijalište Podkoren, kao staza na kojoj je dugogodišnji projekt Saveza dobio opipljivu satisfakciju. Među osvajačima bodova tada su završili Istok Rodeš (18.), Matej Vidović (22.), Filip Zubčić (23.) i Elias Kolega (24.). U drugoj vožnji samo je švicarska slalomska reprezentacija imala više predstavnika, a Rodeš i Kolega tog su dana izborili i plasman na završnicu Svjetskog kupa.
Još veći apetiti
Dvadeset i dva mjeseca kasnije, na Sljemenu kao da je zatvoren puni krug, premda su se uloge u međuvremenu ponešto izmijenile. Umjesto ozlijeđenog Eliasa, probio se njegov mlađi brat Samuel (a.k.a. Pinokio, kako ga zove Ivica Kostelić), čije su 15. mjesto i drugo vrijeme druge vožnje stigli kao potvrda da je strpljenje Saveza imalo pokriće. Šteta što jednaka doza vjere nije sačuvana i za Mateja Vidovića, koji danas nije reprezentativac, iako je i prije 12. mjesta na domaćoj stazi dokazivao da je kalibar za zvučne rezultate u Svjetskom kupu. Rodeš je nakon uspješne 2018./19. prošao kroz nekoliko uspona i padova, uključujući i lakšu ozljedu, a sad je i njegovo skijanje dobilo toliko iščekivanu injekciju samopouzdanja.
Visoko iznad ostalih, letvicu je u međuvremenu podigao Filip Zubčić, ali u veleslalomu, koji je u udžbenicima oduvijek tretiran kao temeljna, kraljevska disciplina alpskog skijanja. I u kojem su se čak i u vrijeme najvećih uspjeha obitelji Kostelić Top 10 plasmani tretirali s posebnom pozornošću. Filipovi su apetiti, međutim, očito veći od jedne discipline. Čeznuo je za ozbiljnim slalomskim rezultatom, i dočekao ga na domaćoj stazi. Peto mjesto izboreno je kroz dvije zahtjevne vožnje, a da nije bilo onih akrobacija na kraju prve, danas bismo vjerojatno pisali i o prvom slalomskom postolju.
Sljeme je tako serviralo potvrdu da Kranjska Gora 2019. nije bila "sad i više nikad", kao i da se hrvatski slalom vratio u uzlaznu putanju. Lijepo je to sumirao Ivica, koji je preko društvenih mreža ponovio koliko je ponosan na nasljednike.
Za vratom Slovencima
"Četiri momka startala su na utrci, četvorica su uzeli bodove, a trojica ostvarili najbolji rezultat u slalomu. Imamo mi još nekoliko skijaša u Hrvatskoj… Još možda četvoricu. Šteta što svi nisu mogli startati. Ali bilo nam je teško skupiti tri predvozača. Jedna od njih bila je djevojka“", napisao je, aludirajući na Zrinku Ljutić, u čijoj potencijalno velikoj priči tek svjedočimo uvodnim činovima.
Priča o fanaticima iz zemlje s dva uređena skijališta, od kojih na jednom skijaju isključivo rekreativci, već je otrcana i reciklirana. No rezultati kao što je sljemenski, gdje su velesile poput Francuske, Švicarske, Njemačke i Italije imale manje osvajača bodova, podsjećaju da ta saga i dalje spada u domenu SF-a. Prema posljednjem međunarodnom izvještaju "Snow & Mountain Tourism" iz prošle godine, Hrvatska ima točno 25 vučnica, sjedežnica ili žičara (nema veze što ih više od pola ne radi) i 227.000 ljudi koji se aktivno ili rekreativno bave skijanjem.
U Austriji, za ilustraciju, skija nešto manje od tri milijuna ljudi, a imaju 3000 žičara. U Francuskoj je 8,5 milijuna skijaša, a u Njemačkoj 14,6 milijuna. Poljska, koja ima pet milijuna rekreativnih skijaša i više od 150 staza, u Svjetskom kupu ne postoji. Velika Kanada, s debelim katalogom olimpijskih i svjetskih odličja, u Kupu nacija, koji zbraja bodove iz svih disciplina, trenutačno gleda u leđa Hrvatskoj. Baš kao i Švedska, Rusija, Finska…
Zadržimo li priču izvan slaloma, Hrvatska je jedna od osam država koje su ove sezone dale pobjednike u muškim utrkama Svjetskog kupa. Sama činjenica da se Zubčić prošle i ove zime upleo u borbu za Mali globus (a kad-tad će vjerojatno početi razmišljati i o Velikome) najčvršći je dokaz o skijaškoj relevantnosti male zemlje. Još su Ana Jelušić i Natko Zrnčić-Dim u više navrata dokazali da avantura u Svjetskom kupu nije završila s obitelji Kostelić, samo što su njihovi rezultati očekivano ostali zasjenjeni Janičinim i Ivičinim.
Treba li podsjetiti da je Natko bio osvajač svjetske bronce u kombinaciji, plemenitoj disciplini alpskih "maratonaca", u kojoj su Hrvati osobito voljeli nabijati komplekse moćnijim nacijama, a koju FIS već godinama drži na izdisaju? Zubčić u kombinaciji još nije bio u Top 5, ali spremni smo staviti ruku u vatru da će se to dogoditi već sljedeće sezone. Naravno, ako je prije ne ukinu.